недеља, 29. август 2010.


Život je kao putovanja u vozu. Ljudi ulaze i silaze. Prilikom nekih zaustavljanja mogu se dogoditi prijatna iznenađenja. Ljudi proživljavaju srećne trenutke, ali ima i nezgoda, nesreća, tuge.
Kad se rodimo i zakoračimo u voz, srećemo se sa ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tokom čitavog našeg putovanja. Na primjer, naši roditelji…
Nažalost, kad-tad oni će sići sa voza i ostaviti nas bez svoje ljubavi, brižnosti, nježnosti, bez svoga prijateljstva i društva.
Međutim, u voz će ući druge osobe koje će nam, takođe, biti veoma važne.
To su naša braća i sestre, naši prijatelji i ljudi koje srećemo i koje ćemo zavoljeti tokom putovanja.
Mnoge osobe koje ulaze u voz gledaju na putovanje kao na kratku šetnju, Oni ne uživaju u predjelima kraj kojih prolaze, ne žele da se zbližavaju sa drugima, pa kraj putovanja dočekaju sami.
Drugi u ovoj vožnji kroz život nailaze samo na žalost i tugu. Ali ima i onih koji su u vozu, u toku vožnje, uvijek nadohvat ruke i spremno pomažu onima kojima je pomoć potrebna.
Mnogi, kada siđu sa voza, ostavljaju iza sebe trajnu čežnju.
Neki nas uvaljuju i u nevolje. Mnogi ulaze i silaze, a da ih nismo ni zapazili. Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam veoma dragi negdje u nekom drugom vagonu.
Ostavljaju nas same u dijelu našeg putovanja. Ponekad pokušavamo da ih pronađemo i da se smjestimo u njihov kupe. Međutim, na našu žalost, često ne možemo da sjednemo kraj njih. Mjesto pored, neko drugi je već zauzeo.
I takav je život. Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka bez ponovnog sastajanja. I nikad se ti trenuci neće vratiti. Zato, pokušajmo da svoje putovanja kroz život učinimo najljepšim mogućim. Pokušajmo da sa svima u vozu budemo u ljubavi. Pokušajmo da u svakom putniku vidimo ono najbolje u njemu.
Sjetimo se i toga da na svakom ukrštanju životnih kolosjeka neki od vagona može da isklizne i da je putnicima u njima možda potrebna naša pomoć. I sami možemo doživjeti iskliznuće. Nadamo se da ćemo tada naići na putnika koji će nas razumjeti.
Najveća misterija putovanja je što ne znamo kada ćemo zauvijek sići sa voza. Takođe ne znamo ni kada će naši saputnici sići. Pa ni oni koji sjede do nas.
Sigurno ćemo biti veoma tužni kada budemo morali zauvijek da napustimo voz. Vjerovatno će veoma boljeti rastanak sa nekim prijateljima koje smo sreli za vrijeme putovanja i koji su nam postali dragi.
Međutim, trebamo gajiti nadu da postoji glavna stanica i da ćemo vidjeti kako svi dragi nam ljudi pristižu, sa prtljagom koji nisu imali kada su ulazili u voz. I tada ćemo biti srećni što se ponovo srećemo.
Usrećiće nas pomisao da smo im baš mi pomogli do uvećaju svoj prtljag i da smo u njega stavili prave sadržaje.
Moramo se truditi da imamo srećno putovanje i da znamo da se na kraju sva muka stostruko isplati.
Pokušajmo da pri silasku sa voza ostavimo prazno sjedište koje kod ostalih putnika, koji nastavljaju putovanje, budi čežnju i lijepa i prijatna sjećanja.

недеља, 22. август 2010.

Andrea de Karlo - Pravi zivot


Svako od nas ocekuje neverovatna iznenadjenja koja donosi zivot. Cak i onaj koji to nikada ne prepozna. Skrivena ispod njegovih misli, jeste ideja koja ce mu u jednom trenutku doneti, odnekud, najneverovatniji poklon, koji ce sve promeniti i uciniti njegov zivot uzbudljivim i zabavnim kakav nikada nije bio.

I kada se nadjemo pred osobom koju smo, kako nam se cini, prepoznali, mislimo da je on ili ona to cudesno iznenadjenje koje smo ocekivali.

- A nije?

- Tacno. Ponekad uvidimo da smo napravili pogresnu identifikaciju. Ali ako se to ne dogodi, posle nekog vremena pocinjemo da mislimo kako osoba koju smo prepoznali nije sama po sebi cudesno iznenadjenje, nego je posrednik.

- Sta hoces da kazes?

- Da ima moc da nam otvori skrivena vrata, da oslobodi put duz hodnika i kroz sobe i baste, do kojih nikada ne bismo stigli sami, iako smo ih zamisljali.

- A nije tako?

- Ponekad jeste. Na pocetku, barem. Ulazimo, zaista, u ocaravajuce sobe i baste.

- A zatim?

- Dogadja se, skoro uvek, da jedno od njih ili oboje pocnu da stavljaju namestaj u sobe i cajne stocice i stolice u baste i veoma brzo, njihova energija biva potrosena na ove aktivnosti prisvajanja i organizovanja prostora. Umesto da nastave dalje prema drugim sobama i bastama, zaustavljaju se u prvima koje su otkrili i opremaju ih.

- I onda?

- Onda pocnu da se ponavljaju postupci, pa i prizori, sve dok jedno od njih ili oboje ne izgube entuzijazam i zadovoljstvo i paznju. Zaboravljaju zadovoljstvo koje su imali kada su stigli do one prve sobe ili prve baste. Zaboravljaju kako je bilo cudesno kad su ih nasli.

- I sta se dogadja?

- Ostaju tu, kao da se nalaze na jedinom mestu na svetu gde bi mogli biti. Cak i da je udobno i lepo, ali samo to. I posle nekog vremena, jedno od dvoje, pocinje da se oseca zatvorenim i pocinje da trazi vrata da izadje. Na pocetku ih samo otvori. Zatim izadje malo napolje. A onda, iznenada, nestaje. Onaj drugi ili ona druga, ostaje tu sa svojim namestajem i ne shvata bas najbolje sta se zaista dogodilo.

- Kakva tuga.

- Da.

- Ali nije neizbezno, zar ne?

- Ne. Zavisi od prepoznavanja. Da li je bilo autenticno ili ne

петак, 20. август 2010.

Stefani Kalos-Skrhana za tebe

...pogledajte lica i tela ljudi koje volite.Eksplicitnu lepotu koja ne potiče od mekoće kože ili neutralnosti izraza,već od mreže iskustava koja je ostavila svoj trag.Svako lice,svako telo živi je fosilni zapis.Zapis i mačkama,neprijateljima,teškim porođajima;o nesrećama,okrutnostima,blagoslovima.Podsećanja na ludosti,pohlepu,nesmotrenost,nestrpljivost.Trenuta k vremena,sećanja,sačuvan i pohranjen unutar tela i na telu.Ne mora vam se reći da su ti zapisi ono što vašeg ljubavnika čini prelepim.Ako Bog postoji,on je tamo,u malim,odbačenim delićima,grubim,nasumičnim,koji nemaju sebi ravnog.

Clarissa Pinkola Estes "Žene koje trče s vukovima"

"Žena mora svoje prijatelje i ljubavnike mudro birati, jer i oni mogu postati slični zloj maćehi i njezinim pokvarenim kćerima. Našim ljubavnicima ćesto dajemo moć velikog maga - velikog čarobnjaka. To je lako učiniti, jer ako se uistinu zbližimo, onda to postaje, ili nam se barem čini, nalik na otključavanje čarobnog staklenog atelijera. Ljubavnik može ugroziti i/ili uništiti čak i najtrajnije veze s našim vlastitim ciklusima i idejama. Razornog ljubavnika valja izbjegavati. Bolji je ljubavnik onaj koji je fino sazdan od snažnih psihičkih mišića, a nježna mesa. Divljoj ženi pomaže i kad je ljubavnik također pomalo vidovit, osoba kojoj pogled "prodire" u njezino srce...
Pažljiv odabir prijatelja i ljubavnika, da ne spominjemo učitelje, ključan je zato da bismo ostali svjesni i intuitivni te da bismo imali kontrolu nad plamtećim svjetlom koje vidi i zna."

понедељак, 16. август 2010.

H.L.Borhes


Jednog dana ili jedne noći – kakva je razlika između mojih dana i noći? Sanjao sam da se na podu ćelije nalazi zrno peska. Ponovo sam zaspao ravnodušno; sanjao sam da sam se probudio i da su sada bila dva zrna peska. Ponovo sam zaspao; sanjao sam da su zatim bila tri zrna peska. Zrna su se tako množila dok nisu preplavila ćeliju, a ja sam umirao pod tom peščanom poluloptom. Ali shvatih da je to samo san; probudio sam se s ogromnim naporom. Međutim, buđenje je bilo uzaludno; davio sam se u moru peska. Čuh neki glas: „Nisi se probudio u javu, već u prošli san. Taj san nalazi se u drugom snu kojih ima onoliko koliko ima zrna peska.
Put koji ćeš morati proći je beskrajan, tako da ćeš umreti pre no što se probudiš.“
Osetih da sam izgubljen. Usta su mi bila puna peska, ali sam uspeo uzviknuti: „Pesak iz sna me ne može ubiti, niti ima snova koji izviru iz drugih snova“. Probudi me bljesak svetlosti..
U tmini iznad mene lebdio je svetlosni krug. Videh lice i ruke stražara, uže, meso, ćup..
Čovek se postepeno poistovjećuje s oblikom svoje sudbine..
Tada se dogodi nešto što niti mogu zaboraviti, nit mogu ispričati: spajanje s bogom, svemirom ( ne znam ima li razlike između ove dve reči). Zanos ne ponavlja svoje simbole; neki su videli boga u jednom blesku svetlosti, drugi u maču, treći u laticama ruže..

DŽENET VINTERSON - STRAST

U legendama niko Sveti Gral nije osvojio silom. To je uspelo Persivalu, nežnom vitezu, koji je ušao u razrušenu kapelu i našao što su drugi prevideli, tako što je prosto seo i mirovao. Mislim sada da sloboda nije biti ni moćan ni bogat, ni omiljen ni bez obaveza, već biti u stanju da voliš. Voleti drugoga toliko da makar i za tren zaboraviš na sebe, to znači biti slobodan. Mistici i crkvenjaci govore o odbacivanju ovog tela i njegovih žudnji, o odbijanju da robuješ puti. Ne kažu da se kroz put (telesno) osloba?amo. Da će nas žudnja za drugim uzdići iz nas samih potpunije no išta božansko.
Mlak smo mi svet i naša čežnja za slobodom, čežnja je za ljubavlju. Da imamo hrabrosti da volimo, ne bismo toliko cenili sve te ratne činove.
Ljubav je, kažu, ropstvo, a strast je demon i mnogi su se zbog ljubavi izgubili. Znam da je ovo istina, ali znam da i bez ljubavi samo pipamo kroz tunele svojih života i nikad sunca ne vidimo. Kad sam se zaljubio, to je bilo kao da sam prvi put pogledao u ogledalo i video sebe. U čudu sam podigao ruku i dotakao svoje obraze, svoje grlo. To sam bio ja. A kad sam se video i privikao se na to ko sam, nisam se bojao da poneki deo sebe mrzim, jer sam želeo da budem dostojan onoga u koga je ogledalo.
Tada, pošto sam prvi put osmotrio sebe, osmotrio sam svet i video da je raznolikiji i lepši no sto sam mislio. Kao i većina ljudi uživao sam u toplim večerima, u mirisu hrane i pticama koje probadaju nebo, ali nisam bio ni mistik ni Božji čovek i nisam osećao zanos o kojem sam čitao. Čeznuo sam za osećanjima, mada vam u to vreme ovo ne bih umeo reći. Reči kao što su strast i zanos... svi ih naučimo, ali one ostaju mrtve na stranici. Ponekad ih prevrćemo, da saznamo šta je s druge strane, i svako ima svoju priču o nekoj ženi ili nekom bordelu, o opijumskoj noći ili ratu. Toga se bojimo. Bojimo se strasti i smejemo se prejakoj ljubavi i onima koji previše vole.
A opet, čeznemo da nešto osetimo.

недеља, 15. август 2010.

P. Bosmans

Optimisti su neobična bića.
Kad je sva zemlja puna trnja i čičaka,
oni još uvek uspevaju pronaći cvet.
Kad se sve sasuši i postane pustinja,
oni su retke ptice koje osećaju oazu.
Kad optimisti naiđu na široku bujicu pesimista,
dobijaju iznenada druga imena:
zanesenjaci koji žive mimo stvarnosti;
naivci koji nemaju pojma;
sanjari koji se predaju utopijama...
Optimisti često kreću na put.
Oni su na putu ka drugoj strani, ka sunčanoj strani.
Ka zemlji gde se može živeti i preživeti.
Humor čini mnoge stvari relativnima.
Što se čini strašno veliko,
postaje smešno maleno.
Što se čini užasno teško,
gubi težinu koja pritiska.
Humor čini mogućim i nemoguće stvari.
Samo će optimisti preživeti!

Piroska Budisin

Daj mi snage
Da volim i kad je tesko
Da prastam i kad nemam snage
Da zelim i kad nastupe suse
Daj mi snage
Da verujem i kad ne cujem zvona
Da nadjem put i kad se izgubim
Da se molim i kad nas nema
Daj mi snage
Da izdrzim i kad stanem
Da plivam i kad tonem
Da se dignem i kad padnem
Daj mi snage
Da prepoznam boje boli
Da vidim koliko me ko voli
Da cutim i kad bi nesto rekla
Daj mi snage.

четвртак, 5. август 2010.

strange times, strange dreams

H. L. Borhes ♥

Zatvaram oci i vidim jato ptica. Vizija traje jednu sekundu, mozda i manje, ne znam koliko sam ptica video. Da li je njihov broj bio odredjen ili neodredjen? Taj problem obuhvata i problem postojanja Boga. Ako Bog ne postoji, broj je neodredjen, jer niko nije mogao da ih izbroji. U tom slucaju video sam, recimo, manje od deset, a vise od jedne ptice, ali nisam video devet, osam , sedam, sest, pet, cetiri, tri ili dve ptice. Video sam broj izmedju deset i jedan, koji nije devet, osam, sedam, sest, pet i tako dalje. Taj celi broj je nezamisliv, dakle Bog postoji.

Carrie & Miguel

Casa do Monte - Portugal // 5D Mark II - 24p from Miguel Santana da Silva on Vimeo.

понедељак, 2. август 2010.

Samantha Pleet - Spring 2010

Samantha Pleet - Spring 2010 from Samantha Pleet on Vimeo.

Charles Baudelaire - Hemisfera u kosi

Dopusti mi da udishem dugo ,dugo,
miris tvojih kosa,
da uronim u njih svoje lice
kao sto zedan uranja glavu u vodu izvora
i da masem njima
kao mirisljavom maramicom
istresajuci iz njih uspomene.
Kad bi samo mogla znati sta sve vidim
sta sve osecam
sta sve cujem u tvojim kosama
moja dusha lebdi na mirisima
kao sto dusha drugih lebdi na muzici.
Tvoje kose kriju ceo jedan svet
pun jedara i jarbola,
u njima leze velika mora
ciji me monsuni nose prema
blazenim podnebljima
gde je prostor plavetniji i dublji
gde je vazduh mirisljav
od plodova lisca i ljudske puti
U okeanu tvojih kosa
nazirem luku
punu tuznih pesama
krepkih ljudi
svih nacija
ladja svih oblika
koje ocrtavaju svoju tananu slozenu arhitekturu
na beskrajnom nebu
gde pociva vecna toplota.
U milovanju tvojih kosa
ponovo nalazim malaksalu tugu
dugih casova
provedenih na divanu
u kabini neke lepe ladje
koju jedva primetno ljulja zanjihana voda bure
izmedju saksija sa cvecem
i praznih posuda iz kojih struji svezina
u toplom domu tvojih kosa
udisem miris duvana izmesan s' opijumom,secerom
u noci tvojih kosa vidim
blistavo plavetnilo tropskog neba.
U maljavim pribezjima tvojih kosa
opijam se mirisima sacinjenim od sumske smole ,mosusa i kokosovog ulja.
Dopusti mi da ujedam
tvoje crne teske pletenice,
Kada grickam tvoje gipke i nepokorne kose
cini mi se da jedem uspomene...

Stephen King - "Truplo"

"...Najvažnije stvari je najteže reći. To su stvari kojih se sramimo jer ih
reči umanjuju - kad ih izgovorimo, stvari koje su se činile
neograničenima dok su bile u našoj glavi stisnu se na običnu, životnu
veličinu.

Ali, ima tu jos nešto, zar ne? Najvažnije stvari su preblizu
mestu gdje je zakopano naše tajno srce, kao putokazi prema blagu koje
bi neprijatelji rado ukrali.

I dogodi se da s naporom otkrijemo neku tajnu, a da nas ljudi čudno gledaju ne shvatajući što smo uopšte rekli ni zašto smo mislili da je tako važno da smo bili na rubu suza dok smo govorili. Mislim da je to najgore. Kad tajna ostane zaključana ne zato što nije ispričana, nego zato što je niko nije razumeo."

Herman Hese - Besane Noći




"Kasno je. Ležiš u krevetu i ne možeš da zaspiš. Ulica je mirna, s vremena na vreme vetar u baštama pomeri drveće. Negde zalaje pas, udaljenom ulicom prolaze kola…

A sna nema.

…Ne pomaže ti da ideš gore-dole, da ustaneš i ponovo legneš. To je jedan od onih časova u kojima nema načina da pobegneš od samog sebe. Tobom će zagospodariti misli i kretanja duše, a društva nema da se, kao obično, ispričaš.

Onome ko je u tuđini, pred oči izlaze kuća i bašta u domovini i detinjstvo, šume u kojima je proživeo najslobodnije i najnezaboravnije dečačke dane, sobe i stepeništa na kojima se čula graja njegovih dečačkih igara. Slike roditelja, strane ozbiljne, ostarele, sa ljubavlju, brigom i tihim prekorom u očima. Pruža ruku i uzalud očekuje da i njemu neko pruži desnicu, prekrivaju ga velika tuga i usamljenost; izranjaju i drugi likovi i u nesigurnim i ozbiljnim raspoloženjima ovih sati čine nas, gotovo sve, tužnim. Ko u mladosti nije zadavao brige svojim najbližima, odbijao ljubav i prezirao naklonost, ko nije bar jednom iz inata i obesti izbegao sreću koja je pred njim stajala, ko nikada nije povredio svoj ili tuđ ponos, ili se ogrešio o prijatelje nekom nesmotrenom rečju, nekim ružnim i uvredljivim ponašanjem? Sada svi oni stoje pred tobom, ne govore ništa i čudno te gledaju mirnim očima, a tebe je sramota od njih i od samog sebe…

U našem užurbanom i neosetljivom životu začuđujuće je malo sati u kojima duša može da bude svesna sebe, u kojima život ustupa mesto smislu i duhu, a duša neskriveno stoji pred ogledalom uspomena i savesti. To se verovatno dešava pri preživljavanju velikog bola, verovatno nad kovčegom majke, verovatno na bolesničkoj postelji, na kraju nekog dugog usamljeničkog putovanja, u prvim satima ponovnog vraćanja u život, ali to uvek prate nemiri i mučenja.

Vrednost ovakvih budnih noći je baš u tome. U njima duša uspeva da bez snažnih spoljašnjih potresa dođe do onoga sto je pravedno, bez obzira da li je to čudno, ili zastrašujuće, da li je za osudu, ili za žaljenje."

Vidi šta vidim kad zatvorim oči..