уторак, 9. август 2011.

"The day you stop dreaming, you're dead"

Something old and a wonderful 12 minute film. Enjoy.

La Tangente - Short Film from Vincent Vesco on Vimeo.

love

Splitscreen: A Love Story from JW Griffiths on Vimeo.


Jens Kristijan Grendal “Tišina u oktobru”





























Vreme nije samo reka, koja se neprestano izliva iz korita, tako da čovek mora da beži, dok ona plavi sve iza njegovih le?a, da ne mora da beži u budućnost, praznih ruku, bez ičega, dok mu reka briše tragove sa svakim korakom, neprestano, kad iz jedne sekunde ulazi u drugu. Samo naša beznadežna uskla?enost, umor čula, nestvarna snaga sećanja i navika, koja nas štiti, vidi to nepoznato u očima kada ih otvorimo ujutru, izbačeni talasima na obalu još jednog nepoznatog dana. Svakog jutra stupamo na nepoznato mesto, i ostaju nam samo slaba i prevrtljiva sećanja, koja nam govore ko bismo mogli da budemo. Nepovezana, pohabana sećanja, koja više ne prave razliku izme?u sveta kroz koji smo usput prošli i senki koje je on bacio na izbušenu vetrovitu glavu, dok smo bežali napred, sve dalje. Ponekad savladamo strah od spoticanja i okrećemo se da pogledamo poslednji put, jer ne razumemo to nepoznato što nam ide u susret, i reči kojima ćemo ga nazvati, ipak će biti beznadežno neadekvatne, i tako bežimo od razaranja vremena, unazad, dok ne postanemo ništa drugo do priča koja govori o svemu što smo propustili...

Most preko večnosti (R. Bah)


Ponekad nam se čini da više nema zmajeva na zemlji, da više nema vitezova, i da više nijedna princeza ne luta tajanstvenim šumama i svojim osmehom očarava jelene i leptire.
Ponekad pomislimo da živimo u vremenu bez granica, bez pustolovina; da je sudbina negde daleko, s one strane obzorja i da su sjajne utvare odavno odjahale, da se više nikada ne vrate.
Veoma mi je drago sto nismo u pravu. Ne samo da su princeze, vitezovi, čarobnjaci i zmajevi, tajne i pustolovine svuda oko nas, već predstavljaju jedinu istinsku stvarnost ovoga sveta!
Tokom ovog stoleća, naravno, promenio se način odevanja. Zmajevi danas nose uniforme vladinih činovnika, isledničku odeću i opremu za uništavanje. Grozni demoni društva će se, uz jezivi urlik, stuštiti na nas ako samo podignemo pogled ili skrenemo desno na uglu ulice gde su nam rekli da je dozvoljeno isključivo skretanje ulevo. Princeze i vitezovi su se toliko izveštili u prerušavanju da više nisu u stanju da prepoznaju jedni druge, pa čak više ne prepoznaju ni sami sebe.
Ipak, gospodari stvarnosti nas još uvek posećuju u snovima govoreći nam da nismo izgubili štit koji nas brani od zmajeva i da još uvek posedujemo ogromnu snagu munje koja nam omogućava da menjamo svet kad god to poželimo. Intuicija nam šapuće da nismo prah; mi posedujemo magiju!

четвртак, 4. август 2011.

Orhan Pamuk - Sneg

„Šta ja radim na ovom svetu, pomislio je Ka. Kako su bedne ove pahulje kad ih se pogleda ovako izdaleka; kako je jadan moj život. Čovek živi, pa propada, pa nestane. Pomislio je kako jedan deo njega već ne postoji. Ali - jedan je postojao. Voleo je samog sebe; putanju kojom, poput pahulje, pada njegov život, promatrao je s ljubavlju i tugom. Njegov je otac imao jednu kolonjsku vodicu koju je koristio nakon brijanja; tog se setio. I još se - u tome mirisu - setio hladnih nogu svoje majke koje su vukle papuče po kuhinji dok bi pripremala doručak, pa jedne četke za kosu, ružičastog slatkog sirupa koji su mu davali kad bi se noću probudio gušeći se od kašlja, kašike u svojim ustima, svih malih stvari od kojih se sastoji život, njihova savršena jedinstva, pahuljice...”

Miroslav Mika Antić - Oči

U svakom septembru ima nečega nalik na tihe rastanke.
Primetiš to po igrama koje polako počinju da se sapliću.
Primetiš to po iskraćalom odelu, koje ostavljaš mlađem bratu.
Primetiš i po bajkama, koje smo do sad tako lepo izmišljali.
Primetiš kako nam i bajke sve manje veruju.
Ustvari, velika je to varka. Baš kao što je i svet sa one strane svoga oka.
Onome koga posmatraš u ogledalu s nadom, Ti si nada koju on gleda iz svog sveta.
Ne veruj ničemu što se može primetiti samo sa jedne strane vida.
Trči i sastani se sam sa sobom. I izgubi se u daljinama sebe kao kap čiste svetlosti.
Retki su oni koji shvataju granicu slobode.
Još ređi oni koji shvataju slobodu granice.
”Ne zidaj vrata veća od kuće”, kažu Eskimi.
To isto znači što i zidati prozore manje od očiju.
Stvarno videti, znači: umeti videti kišu kako pada uvis.
Videti kako padaju uvis krovovi kuća i reke u kojima se talože vrhovi planina.
Ovako sam to čuo: ”Ko nije nebo ugledao u vodi, taj nema pojma šta su ribe na drveću.”
Pa ako se i oklizneš, nekada, u životu, ne gledaj to kao pad u sunovrat nego kao pad uvis.
I uvek, uvek se seti Aleksandra Makedonskog: ”Niko me na svetu nije pokorio sem mene.”
Treba umeti videti nebo, puno zrnevlja svetlosti kako se uspravlja nad zemljom i razgranava u svome padu. Cveta.
I videti pad vetra kako raste duboko u doline, u ponornice blagosti, sine moj.
I snove valja videti kako rastu dok toneš polagano u njih i paraš se, baš kao što i ove reči ćutanja, tuđe i moje, tonu noćas, a nadvisuju krov i oblake, i nadvisuju nebo i rastu u jednu predivnu vasionu koju smo izmislili sebi u visovima opalog septembra.

четвртак, 14. јул 2011.

Ništa nije postojano - Clive Barker

Ništa nikada ne počinje.

Ne postoji nikakav prvi trenutak; nikakva pojedinačna reč iz koje, ili mesto iz koga, proističe ova ili bilo koja druga priča.

Uvek nailazimo na niti koje možemo slediti do neke ranije priče, kao i do priča koje njoj prethode; međutim, činiće nam se da veze postaju sve oskudnije dok glas pripovedača zamire, jer svako će doba želeti da priča bude ispričana kao da je njegova vlastita tvorevina.

Tako paganin biva posvećen, tragično postaje smešno; veliki ljubavnici se razneže, a demoni se pretvaraju u igračke na navijanje.

Ništa nije postojano.

Lađica plovi tamo-amo, činjenica i mašta, um i stvar utkani u ustrojstva kojima samo ovo može biti zajedničko; da je negde između njih skriven filigran koji će vremenom prerasti u neki svet.