Salman Rušdi - Tlo pod njenim nogama

"Između sopstvenog bića i drugih ljudi, između vizionara i psihopate, između ljubavnika i ljubavi, između podzemnog sveta i podzemnog sveta, pada Senka.

    Prolazi vreme, U svojim snovima Ormus i dalje plovi na Gajomartovom tragu kroz Las Vegas podzemnog sveta, ali isto tako često, a možda još češće, stoji naspram sopstevnog bića na ulici nikad viđenog ali poznatog grada, slušajući šta mu govori sopstveni lik iz sna. Još je mlad.

    

  Svet nije ni cikličan, ni večan, ni stalan, već neprestano prelazi iz jednog oblika u drugi u nepovratnoj promeni, kojo možemo dati svoj dooprinos.

    Nastavi da živiš, izdrži, jer zemlja rađa čuda. I kad ti proguta srce, čuda se i dalje događaju. Skineš kapu i sve ti je oprošteno, Od tebe se očekuje samo da pomno pratiš događaje oko sebe.

    Tvoje pesme su planete. Boravi na njima, ali se ne zadržavaj. Gubiš ono o čemu pišeš. Pevanje te drži na krilima pesme.

    Pevaj protiv smrti. Zauzdaj gradsku divljinu.

    Jedina sloboda jeste sloboda nepristajanja. Sloboda održavanja je opasna.

    Život je negde drugde. Preskoči granice. Odleti."

Kamena uspavanka - STEVAN RAIČKOVIĆ

Uspavajte se gde ste zatečeni

Po svetu dobri, gorki, zaneseni,

Vi ruke po travi, vi usta u seni,

Vi zakrvavljeni i vi zaljubljeni,

Zarastite u plav san kameni

Vi živi, vi sutra ubijeni,

Vi crne vode u beličastoj peni

I mostovi nad prazno izvijeni,

Zaustavi se biljko i ne veni:

Uspavajte se, ko kamen, neveni,

Uspavajte se tužni, umoreni.

Poslednja ptico: mom liku se okreni

Izgovori tiho ovo ime

I onda se u vazduhu skameni.

Odleti sada hiljadu milja daleko...

Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaze: “Odleti sada hiljadu milja daleko da nebi gledala ravnodusnost kako se gomila u mojim zjenicama…!”

Jer ptica nije troma kao covjek; daljina je za nju leprsanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.

Ne kaze joj: “Sad se sakrij hiljadu stopa duboko ispod zemlje, da ne cujes kako pjevam u predvecerje njeznu uspavanku drugoj dragani koja lezi sa kljunom u mome krilu…!”

Jer ptica nije povrsna kao covjek; ona zna da se otkucaji srca pod zemljom propinju jos snaznije, i umjesto umirujucih zvukova uspavanke cijela bi suma morala slusati tutnjavu podzemlja koju je izbacio bol…

Zato ptica kad prestane voljeti drugu pticu,ona ostane pokraj nje da tu umre u samoci.

…A covjek kad prestane voljeti drugog covjeka, od stida i pomutnje ne zna sto bi, i bjezeci sve dalje od njega, ugnijezdi u svom srcu njegovu tugu….

Vesna Parun

Iz dubine moga srca…

Iz dubine moga srca se podize jedna ptica i polece put neba.

Sve vise i vise je lelujala i bivala pri tom vidljivo veca.

Prvo je bila tako velika kao jedna lasta, potom kao jedna seva, kasnije dostize i velicinu jednog orla, a onda i proljetnog oblaka koji vremenom ispuni i cijeli prostor namrstenog neba.

Iz dubine moga srca se podize jedna ptica put neba i sto je vise lecela bivala je veca, ali nije napustala moje srce.

O, vjero moja, moje nesputano znanje, kako bih se volio uzdici do tvoje tegobne lelujavosti kako bih sa tobom otkrio ljudima velicinu njihove biti koja je ispisana na nebu.

Kako bih volio more u sebi pretvoriti u pupak i na taj nacin se izdici u tvoje beskonacne prostore!

Kako moze neko zatvoren u svojemu hramu vidjeti njegove pozlacene tornjeve i kupole?

Kako moze jezgro nekog voca obuhvatiti cijelinu same vocke?

O, vjero moja, svezan sam iza gomila od srebra i ebanovine i ne mogu s tobom leceti.

Ali je srce moje to iz cega dolazis i iz kojeg se nebu dizes – moje srce je ono sto te u meni drzi. I time se moram zadovoljiti!

Kahlil Gibran

Do savršenog smijeha - Bukovski

Ako hoćete nešto da uradite – idite do kraja. U suprotnom ni ne počinjite. To bi moglo da znači da ćete izgubiti djevojku, ženu, rođake, poslove, a možda i glavu! Moglo bi da znači da nećete jesti dva, tri ili četiri dana. Moglo bi da znači da ćete se smrzavati na klupi u parku. Možda vam donese i zatvor, porugu i ismijavanje, ili čak izolaciju. Izolacija je dar, sve ostalo je proba vaše izdržljivosti…vaše želje da to zaista radite. Ali vi ćete uspjeti. Uprkos odbijanju i slabim šansama…i biće bolje od bilo čega što možete da zamislite. 

Ako već pokušavate – onda idite do kraja. Jer nema sličnog osjećanja tome. Bićete sami sa bogovima, a noći će buktiti u plamenu. Jahaćete život sve do savršenog smijeha. A to je jedina borba vrijedna truda. 

Loren Oliver - U svijetu bez zidova

Ja nisam posebna. Ja sam tek jedna obična djevojka, visoka metar i pedeset osam i prosječna po svemu. Ali zato imam jednu tajnu: možete izgraditi zidove sve do neba visoke, ja ću ipak pronaći načina da ih preletim; možete me sa sto hiljada ruku pokušavati prikovati za tlo, ali ja ću se ipak nekako izvući. Mnogo nas je takvih, više nego što mislite. Ljudi koji odbijaju prestati da vjeruju. Ljudi koji odbijaju da se spuste na zemlju. Ljudi koji vole u svijetu bez zidova, ljudi koji vole uprkos mržnji i odbijanju, ljudi koji se nadaju uprkos tome što nade baš i nema i koji su u tome neustrašivi. Volim te. Zapamti. Ne mogu mi to oduzeti!

Ivo Andrić

Doći će vrijeme kad neću imati šta da vam kažem. – O tome bih htio da govorim, ali već u prvoj rečenici ima nečeg egocentričnog, netačnog i pretjeranog. Ne, neće to biti nikakvo naročito vrijeme, niti će naročito doći, ali eto, tako se mi visoko i više-manje netačno uvijek izražavamo kad govorimo o sebi i svemu onom što je u vezi sa nama. Ne, neće doći nikakvo naročito “vrijeme”, nego će prosto, u nezaustavivom toku događaja i promjena doći jednom i to: da neću više imati šta da vam kažem. Neće to biti ništa krupno ni važno, to što će ostati nekazano, kao što, uostalom, nije bilo važno ni vreme kad sam imao šta da kažem (ili mislio da imam), i kad sam zaista i kazivao. Ali eto, ja sa ove tačke na kojoj još imam nešto da vam kažem (ili bar mislim da imam), dozvoljavam sebi da pomišljam na trenutak, koji je siguran kao i budućnost sama, kad neću imati više šta da vam kažem. – Neće to biti nestanak moj sa svijeta ni odlazak pod zemlju,nego predvorje smrti ili, ako hoćete, izlazna stanica života. Biću živ, zvati se svojim imenom, gledati sunce i jesti hljeb – a neću ništa imati da vam kažem.

Godinama i danima ja sam vam govorio o svijetu oko sebe i o tome kako ga ja vidim i osjećam. Nekad je to bilo ono što ste očekivali od mene, a ponekad je vaše očekivanje bilo i prevareno. Ali, svakako se time stvorila između vas i mene izvjesna navika, za mene gotovo obaveza: da ja kazujem a vi da primate, i da sudite o onom što sam rekao. Stoga osjećam potrebu da večeras govorim o tome sa vama, da vam se unaprijed izvinim i da to već sada kažem. Jer, kad to vrijeme zaista nastupi, ja možda neću biti svjestan toga, neću se sjetiti ili neću ni moći da vam to kažem.

Doći će vrijeme kad više neću imati šta da vam kažem.