Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaze: “Odleti sada hiljadu milja daleko da nebi gledala ravnodusnost kako se gomila u mojim zjenicama…!”
Jer ptica nije troma kao covjek; daljina je za nju leprsanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.
Ne kaze joj: “Sad se sakrij hiljadu stopa duboko ispod zemlje, da ne cujes kako pjevam u predvecerje njeznu uspavanku drugoj dragani koja lezi sa kljunom u mome krilu…!”
Jer ptica nije povrsna kao covjek; ona zna da se otkucaji srca pod zemljom propinju jos snaznije, i umjesto umirujucih zvukova uspavanke cijela bi suma morala slusati tutnjavu podzemlja koju je izbacio bol…
Zato ptica kad prestane voljeti drugu pticu,ona ostane pokraj nje da tu umre u samoci.
…A covjek kad prestane voljeti drugog covjeka, od stida i pomutnje ne zna sto bi, i bjezeci sve dalje od njega, ugnijezdi u svom srcu njegovu tugu….
Vesna Parun
Нема коментара:
Постави коментар