Nema nikakve sumnje da zene ne mogu nicim toliko lako podici svoj ugled u ocima muskarca koliko odlucnoscu da budu nepopustiljive i da svojim udvaracima daju na znanje kako ne dopustaju da ih obesceljuju i kako se nimalo ne plase da kaze ne. Ja sam medjutim, daleko od toga, da bih uzela kao dokazano da je broj zena tako velik, a broj muskaraca tako malen. Ali,ako zele da kazem istinu,reci cu im da je nepovoljan broj zena strahovito sramota za muskarce, samo za njih i ni za koga drugog; naime pokvarenost naseg vremena i razuzdanost ljudi takvi su da je jednom recju, dosta malen broj muskaraca s kojim bi se cestita zena mogla upustiti. Nijedan razborit covek nece manje ceniti neku zenu zato sto se predala pri prvom nasrtanju, naprotiv morao bi je smatrati za najtraljavije stvorenje kad bi dopustila drugacije, onako kao sto zene danas obicno postupaju.
субота, 20. новембар 2010.
„Moll Flanders“ - Daniel Defo
Nema nikakve sumnje da zene ne mogu nicim toliko lako podici svoj ugled u ocima muskarca koliko odlucnoscu da budu nepopustiljive i da svojim udvaracima daju na znanje kako ne dopustaju da ih obesceljuju i kako se nimalo ne plase da kaze ne. Ja sam medjutim, daleko od toga, da bih uzela kao dokazano da je broj zena tako velik, a broj muskaraca tako malen. Ali,ako zele da kazem istinu,reci cu im da je nepovoljan broj zena strahovito sramota za muskarce, samo za njih i ni za koga drugog; naime pokvarenost naseg vremena i razuzdanost ljudi takvi su da je jednom recju, dosta malen broj muskaraca s kojim bi se cestita zena mogla upustiti. Nijedan razborit covek nece manje ceniti neku zenu zato sto se predala pri prvom nasrtanju, naprotiv morao bi je smatrati za najtraljavije stvorenje kad bi dopustila drugacije, onako kao sto zene danas obicno postupaju.
„Budjenje“ Antoni De Malo
Nikada ne uspevaju da shvate lepotu i cudesnost onoga sto nazivamo ljudskom egzistencijom.
Pa ipak, vecina ljudi nikada ne uspeva da shvati kako je sve dobro, jer su utonuli u san.
Zive u kosmaru.
Jedan covek lupa na vrata sobe svog sina. „Carli“, kaze,“probudi se!“ „Necu da ustanem, tata“,odgovori mu Carli. Otac vice:“Ustaj, moras u skolu!“ „Necu da idem u skolu!“, kaze Carli. Otac ga pita „A zasto neces?“ „Iz tri razloga, „kaze Carli.“Kao prvo, skola mi je dosadna; drugo, ucenici mi se rugaju; a trece, mrzim skolu.“ Otac mu onda uzvrati: „Dobro, sad cu ja tebi reci tri razloga zbog kojih moras da ides u skolu; kao prvo, to je tvoja duznost; drugo, jer imas cetrdeset pet godina; a trece, jer si direktor.“
Probudite se. Probudite se. Odrasli ste. Niste vise mali da samo spavate. Prestanite da se zabavljate svojim igrackama. Vecina ljudi tvrdi kako hoce da izadju iz decjeg vrtica,ali ne treba im verovati. Ne verujte u to.Ljudi samo zele da povrate svoje polomljene igracke.
„Vratite mi moju zenu. Vratite mi moj posao. Vratite mi moj novac. Vratite mi moj ugled, moj uspeh.“
Budjenje nije prijatno. Covek lepo lezi u krevetu, budjenje ga samo uznemiri.
Zato mudrac ne pokusava da probudi ljude oko sebe.
Nadam se da cu umreti da budem mudar u ovoj prilici,i ne ucinim ni najmanji pokusaj da vas probudim,ako spavate. To se mene ne tice, i pored toga sto vam povremeno kazem: „Probudite se.“ Ja samo treba da produzim napred svojim putem, da i dalje igram svoj ples.
Ch. Baudelaire... / Stranac
- Nemam ni oca ni majke, ni sestre ni brata.
- A prijatelji?
- Do dana današnjega nisam upoznao smisao ove riječi.
- A domaja?
- Ne znam pod kojom je širinom smještena.
- Ljepota?
- Rado bih je volio, da je besmrtna božica.
- Zlato?
- Mrzim ga kao što vi mrzite Boga.
- Pa što onda voliš, neobični stranče?
- Volim oblake... oblake, što prolaze... ondje... divne oblake!
недеља, 14. новембар 2010.
Halil Džubran (Kahlil Gibran) - TVOJ LIBAN I MOJ
среда, 10. новембар 2010.
Friedrich Nietzsche – Jedino luda, jedino pjesnik
Iz bistrog zraka
kada utjesna rosa
na zemlju vec pada,
nevidljivo i necujno,
- laku obucu jer nosi
ta rosa, tesiteljska, poput blagih utjeha-
sjecas li se onda, sjecas, plameno srce,
kako si negda zedno bilo
nebesnih suza i rosnih kapi,
kako si zedjalo, umorno i sprzeno,
dok su po zutim stazama travnim
opaki zraci sunca u sutonu
vitlali oko tebe kroz crno drvece,
jarki zraci, zaslepljujuci, zlokobni.
- Ti zenik istine? – rugali su se.
Ne! Ti si samo pjesnik,
zvjerka, lukava, grabljiva, pritvorna,
osudjena da vara,
da vara uceno i hotice,
pohlepna plena,
maskirana razlicno,
u sebe samu,
maskirana u vlastiti plijen.
To da je – zenik istine?…
Luda jedino! Pjesnik!
Samo sareno pricalo,
pod maskama lude o svemu i svacemu,
leprsajuci po varljivim parovima rijeci,
po dugama-varkama
izmedju laznih nebesa,
sunjajuci se i svrljajuci naokolo -
jedino luda! pjesnik jedino!
I to je – zenik istine?…
Ne miran, ukocen, gladak, hladan,
u kip pretvoren,
u sveti stub,
ne smesten pred hramove,
vrata nekog boga:
ne! nego dusman takvih kipova vrline,
divljini, zavicaju, blizi nego hramovima,
pun macje objesti
kroz svaki prozor iskacuci
hop! u svakakvi udes;
svaku prasumu nanjusivsi
da bi u prasumama
medju sarolikum zvjerima grabljivim
ti poput grijeha zdrav, lijep i saren vitlao,
sladostrasnih usana,
opijen rugom, paklom krvozedno,
loveci plijen, krisom, trcao obmanjujuci…
Ili orlu slican koji dugo
dugo nepomicno u bezdane gleda,
u svoje bezdane…
- Oh, kako se oni sunovracuju tu,
nanize, sve dublje,
u sve dublje dubine obrusavaju! -
I zatim se,
naglo,
okomito strmoglavi,
strelovito sjuri medju jagnjad,
svirepo ih zeljan,
sav obuzet gladju
I mahnit za dusana jagnjecimm,
srdit i jarostan prema svemu
sto izgleda samo dobrostivo,
poput ovce kudravo,
blesasto, blagonaklono od jagnjeceg mlijeka…
Eto takve su,
orlovske, panterske,
pjesnikove ceznje, takve su
tvoje ceznje ispod hiljadu maski,
ti ludo! Pjesnice!…
Ti koji si covjeka gledao
kao boga i kao jagnje, -
rastrgnut boga u covjeku,
kao i ovce u covjeku
i smijati se raztrzuci -
to je, to je tvoja blazenost,
blazenost orla i pantera,
blazenost pjesnika i lude!…
U bistrom zraku
kada se srp mjesecev
zelen medju purpurnom rumeni
i zavidan vec prikrada -
i, dusmanin danu,
svakim svojim korakom potajno
kosi vreze ruza,
sve dok ne padnu nazad,
blijede, u sjenu noci:
tako padoh i ja sam negdje,
iz ludila moga za istinom,
iz bezumnih mojih ceznji za velikim danom,
umoran od dana, bolan od svijetla,
- padoh dolje, u suton, u sjenku,
istinom Jednom
spaljen i zedan nje
- secas li se jos, sjecas, plameno srce,
kako si nekad zedno bilo? -
Bas ja izgnan da budem
od svake istine!
Luda sam i nista drugo!
PJESNIK jedino!
???
Neces jos dugo biti zedno, plameno srce!
Obecanje je u zraku, sapucu mi ga nepoznata usta:
- velika svezini dolazi …
U podne je moje sunce peklo nada mnom:
pozdravljam vas sto dolazite,
vi – iznenadni vjetrovi,
vi – svjezi duhovi popodneva!
Nailazi zrak tudj i cist.
Ne merka li me,
zavodnicki,
preteci pogled noci?
Ostani jako, srce moje neustrasivo!
I ne pitaj: zasto?
понедељак, 1. новембар 2010.
Erih From o ljubavi
четвртак, 30. септембар 2010.
Meša Selimović - " Tvrdjava"
петак, 3. септембар 2010.
Ptice umiru pjevajuci..
samo jednom u svom životu,
lepše nego bilo koji stvor na ovoj zemlji.
Od trenutka kad napusti gnezdo ta ptica traži trnovito drvo,
i nema mira dok ga ne nađe.
Uvuče se među njegove divlje isprepletene grane,
i pevajući,nabode svoje telo na najduži,najoštriji trn.
Dok umire,njen bol prerasta u pesmu daleko lepšu od pesme slavuja ili ševe.
Cena te predivne pesme je život,
ali čitav svet zastaje da sluša,a Bog na nebu se osmehuje,
jer ono najbolje što postoji može se dobiti samo po ceni velike boli......
.......................ili bar tako kaže legenda"
Joseph Goldstein
da je ljubav. Ona kaže: "Voleću te, ako i ti mene voliš." To je neka
vrsta trgovine ljubavlju. I onda rezonujemo; "Voleću ovu osobu sve dok
se ona ne promeni. Voleću ovu stvar ako je onakva kakva ja želim da
bude." Ali to uopšte nije ljubav -- to je vezivanje. Postoji velika
razlika između ljubavi, koja dopušta, podstiče i ceni, i vezanosti,
koja grabi, zahteva i nastoji da poseduje. Kada vezanost počnemo da
brkamo sa ljubavlju, ona nas zapravo udaljava od te osobe. Osećamo kao
da nam je ta osoba potrebna da bismo bili srećni. Ovakva vezanost nas
takođe navodi da svoju ljubav nudimo samo određenoj vrsti ljudi,
isključujući sve druge.
среда, 1. септембар 2010.
Soft Collection by Massimo Dutt
MASSIMO DUTTI Soft Film from Ginesta Guindal on Vimeo.
недеља, 29. август 2010.
Kad se rodimo i zakoračimo u voz, srećemo se sa ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tokom čitavog našeg putovanja. Na primjer, naši roditelji…
Nažalost, kad-tad oni će sići sa voza i ostaviti nas bez svoje ljubavi, brižnosti, nježnosti, bez svoga prijateljstva i društva.
Međutim, u voz će ući druge osobe koje će nam, takođe, biti veoma važne.
To su naša braća i sestre, naši prijatelji i ljudi koje srećemo i koje ćemo zavoljeti tokom putovanja.
Mnoge osobe koje ulaze u voz gledaju na putovanje kao na kratku šetnju, Oni ne uživaju u predjelima kraj kojih prolaze, ne žele da se zbližavaju sa drugima, pa kraj putovanja dočekaju sami.
Drugi u ovoj vožnji kroz život nailaze samo na žalost i tugu. Ali ima i onih koji su u vozu, u toku vožnje, uvijek nadohvat ruke i spremno pomažu onima kojima je pomoć potrebna.
Mnogi, kada siđu sa voza, ostavljaju iza sebe trajnu čežnju.
Neki nas uvaljuju i u nevolje. Mnogi ulaze i silaze, a da ih nismo ni zapazili. Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam veoma dragi negdje u nekom drugom vagonu.
Ostavljaju nas same u dijelu našeg putovanja. Ponekad pokušavamo da ih pronađemo i da se smjestimo u njihov kupe. Međutim, na našu žalost, često ne možemo da sjednemo kraj njih. Mjesto pored, neko drugi je već zauzeo.
I takav je život. Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka bez ponovnog sastajanja. I nikad se ti trenuci neće vratiti. Zato, pokušajmo da svoje putovanja kroz život učinimo najljepšim mogućim. Pokušajmo da sa svima u vozu budemo u ljubavi. Pokušajmo da u svakom putniku vidimo ono najbolje u njemu.
Sjetimo se i toga da na svakom ukrštanju životnih kolosjeka neki od vagona može da isklizne i da je putnicima u njima možda potrebna naša pomoć. I sami možemo doživjeti iskliznuće. Nadamo se da ćemo tada naići na putnika koji će nas razumjeti.
Najveća misterija putovanja je što ne znamo kada ćemo zauvijek sići sa voza. Takođe ne znamo ni kada će naši saputnici sići. Pa ni oni koji sjede do nas.
Sigurno ćemo biti veoma tužni kada budemo morali zauvijek da napustimo voz. Vjerovatno će veoma boljeti rastanak sa nekim prijateljima koje smo sreli za vrijeme putovanja i koji su nam postali dragi.
Međutim, trebamo gajiti nadu da postoji glavna stanica i da ćemo vidjeti kako svi dragi nam ljudi pristižu, sa prtljagom koji nisu imali kada su ulazili u voz. I tada ćemo biti srećni što se ponovo srećemo.
Usrećiće nas pomisao da smo im baš mi pomogli do uvećaju svoj prtljag i da smo u njega stavili prave sadržaje.
Moramo se truditi da imamo srećno putovanje i da znamo da se na kraju sva muka stostruko isplati.
Pokušajmo da pri silasku sa voza ostavimo prazno sjedište koje kod ostalih putnika, koji nastavljaju putovanje, budi čežnju i lijepa i prijatna sjećanja.
недеља, 22. август 2010.
Andrea de Karlo - Pravi zivot
I kada se nadjemo pred osobom koju smo, kako nam se cini, prepoznali, mislimo da je on ili ona to cudesno iznenadjenje koje smo ocekivali.
- A nije?
- Tacno. Ponekad uvidimo da smo napravili pogresnu identifikaciju. Ali ako se to ne dogodi, posle nekog vremena pocinjemo da mislimo kako osoba koju smo prepoznali nije sama po sebi cudesno iznenadjenje, nego je posrednik.
- Sta hoces da kazes?
- Da ima moc da nam otvori skrivena vrata, da oslobodi put duz hodnika i kroz sobe i baste, do kojih nikada ne bismo stigli sami, iako smo ih zamisljali.
- A nije tako?
- Ponekad jeste. Na pocetku, barem. Ulazimo, zaista, u ocaravajuce sobe i baste.
- A zatim?
- Dogadja se, skoro uvek, da jedno od njih ili oboje pocnu da stavljaju namestaj u sobe i cajne stocice i stolice u baste i veoma brzo, njihova energija biva potrosena na ove aktivnosti prisvajanja i organizovanja prostora. Umesto da nastave dalje prema drugim sobama i bastama, zaustavljaju se u prvima koje su otkrili i opremaju ih.
- I onda?
- Onda pocnu da se ponavljaju postupci, pa i prizori, sve dok jedno od njih ili oboje ne izgube entuzijazam i zadovoljstvo i paznju. Zaboravljaju zadovoljstvo koje su imali kada su stigli do one prve sobe ili prve baste. Zaboravljaju kako je bilo cudesno kad su ih nasli.
- I sta se dogadja?
- Ostaju tu, kao da se nalaze na jedinom mestu na svetu gde bi mogli biti. Cak i da je udobno i lepo, ali samo to. I posle nekog vremena, jedno od dvoje, pocinje da se oseca zatvorenim i pocinje da trazi vrata da izadje. Na pocetku ih samo otvori. Zatim izadje malo napolje. A onda, iznenada, nestaje. Onaj drugi ili ona druga, ostaje tu sa svojim namestajem i ne shvata bas najbolje sta se zaista dogodilo.
- Kakva tuga.
- Da.
- Ali nije neizbezno, zar ne?
- Ne. Zavisi od prepoznavanja. Da li je bilo autenticno ili ne
петак, 20. август 2010.
Stefani Kalos-Skrhana za tebe
Clarissa Pinkola Estes "Žene koje trče s vukovima"
понедељак, 16. август 2010.
H.L.Borhes
Put koji ćeš morati proći je beskrajan, tako da ćeš umreti pre no što se probudiš.“
Osetih da sam izgubljen. Usta su mi bila puna peska, ali sam uspeo uzviknuti: „Pesak iz sna me ne može ubiti, niti ima snova koji izviru iz drugih snova“. Probudi me bljesak svetlosti..
U tmini iznad mene lebdio je svetlosni krug. Videh lice i ruke stražara, uže, meso, ćup..
Čovek se postepeno poistovjećuje s oblikom svoje sudbine..
Tada se dogodi nešto što niti mogu zaboraviti, nit mogu ispričati: spajanje s bogom, svemirom ( ne znam ima li razlike između ove dve reči). Zanos ne ponavlja svoje simbole; neki su videli boga u jednom blesku svetlosti, drugi u maču, treći u laticama ruže..
DŽENET VINTERSON - STRAST
Mlak smo mi svet i naša čežnja za slobodom, čežnja je za ljubavlju. Da imamo hrabrosti da volimo, ne bismo toliko cenili sve te ratne činove.
Ljubav je, kažu, ropstvo, a strast je demon i mnogi su se zbog ljubavi izgubili. Znam da je ovo istina, ali znam da i bez ljubavi samo pipamo kroz tunele svojih života i nikad sunca ne vidimo. Kad sam se zaljubio, to je bilo kao da sam prvi put pogledao u ogledalo i video sebe. U čudu sam podigao ruku i dotakao svoje obraze, svoje grlo. To sam bio ja. A kad sam se video i privikao se na to ko sam, nisam se bojao da poneki deo sebe mrzim, jer sam želeo da budem dostojan onoga u koga je ogledalo.
Tada, pošto sam prvi put osmotrio sebe, osmotrio sam svet i video da je raznolikiji i lepši no sto sam mislio. Kao i većina ljudi uživao sam u toplim večerima, u mirisu hrane i pticama koje probadaju nebo, ali nisam bio ni mistik ni Božji čovek i nisam osećao zanos o kojem sam čitao. Čeznuo sam za osećanjima, mada vam u to vreme ovo ne bih umeo reći. Reči kao što su strast i zanos... svi ih naučimo, ali one ostaju mrtve na stranici. Ponekad ih prevrćemo, da saznamo šta je s druge strane, i svako ima svoju priču o nekoj ženi ili nekom bordelu, o opijumskoj noći ili ratu. Toga se bojimo. Bojimo se strasti i smejemo se prejakoj ljubavi i onima koji previše vole.
A opet, čeznemo da nešto osetimo.