Ivo Andrić

Doći će vrijeme kad neću imati šta da vam kažem. – O tome bih htio da govorim, ali već u prvoj rečenici ima nečeg egocentričnog, netačnog i pretjeranog. Ne, neće to biti nikakvo naročito vrijeme, niti će naročito doći, ali eto, tako se mi visoko i više-manje netačno uvijek izražavamo kad govorimo o sebi i svemu onom što je u vezi sa nama. Ne, neće doći nikakvo naročito “vrijeme”, nego će prosto, u nezaustavivom toku događaja i promjena doći jednom i to: da neću više imati šta da vam kažem. Neće to biti ništa krupno ni važno, to što će ostati nekazano, kao što, uostalom, nije bilo važno ni vreme kad sam imao šta da kažem (ili mislio da imam), i kad sam zaista i kazivao. Ali eto, ja sa ove tačke na kojoj još imam nešto da vam kažem (ili bar mislim da imam), dozvoljavam sebi da pomišljam na trenutak, koji je siguran kao i budućnost sama, kad neću imati više šta da vam kažem. – Neće to biti nestanak moj sa svijeta ni odlazak pod zemlju,nego predvorje smrti ili, ako hoćete, izlazna stanica života. Biću živ, zvati se svojim imenom, gledati sunce i jesti hljeb – a neću ništa imati da vam kažem.

Godinama i danima ja sam vam govorio o svijetu oko sebe i o tome kako ga ja vidim i osjećam. Nekad je to bilo ono što ste očekivali od mene, a ponekad je vaše očekivanje bilo i prevareno. Ali, svakako se time stvorila između vas i mene izvjesna navika, za mene gotovo obaveza: da ja kazujem a vi da primate, i da sudite o onom što sam rekao. Stoga osjećam potrebu da večeras govorim o tome sa vama, da vam se unaprijed izvinim i da to već sada kažem. Jer, kad to vrijeme zaista nastupi, ja možda neću biti svjestan toga, neću se sjetiti ili neću ni moći da vam to kažem.

Doći će vrijeme kad više neću imati šta da vam kažem.