Lirski razgovor - Konstantin Galcinjski

-Reci kako me volis.

-Hocu.

-Reci.

-Volim te na suncu. I volim te u senci.Volim te u sesiru.I volim te u zaketu.Kad vetar duva napolju.I kad si na banketu. U zovama u brezama, kraj maline i klena.I kada spavas .I kad radis povijena. Volim te kad jaje lepo mutis. Volim te cak i kad kasiku ispustis.I u taksiju. I u autu. Bez izuzetka. I od kraja ulice .I od pocetka. I kad kosu svoju cesljem lepo delis.

I u opasnosti. I kad se veselis. Na moru. U gorama.U kaljacama. Bosu. Danas. Juce. I sutra.I danju i nocu.I u prolece kad dolaze nam laste.

-A leti kako me volis?

-Kao srz leta , zna se.

-A da li me volis u jesenje dane.

-Cak i onda kad gubis kisobrane.

-A kada se zimi posrebre prozori.

- Zimi te volim ko vatru kad veselo gori. Blizu tvoga srca. I uz tvoju nogu. A iza prozora sneg. I vrane na snegu.

Pero Zubac - Ne bira se ljubav...

Ne bira se ljubav

kao ni smrt. Sve je u knjigama duboko pod morem zapisano. Jezikom neznanim nama, nebesnim pismenima. Niti se oduprijeti možeš niti preskočiti dan. Kao što ne možeš tuđi san usniti niti okom drugim vidjeti. Volio bih da nisi ti ona koju u ovom času volim.

Suzana Tamaro

Uzimali smo jedno drugom riječ iz usta; mislili smo o istim stvarima i govorili o njima na isti način; izgledalo je da se poznajemo godinama, a ne samo dvije nedjelje.
U životu svakog čovjeka, govorio je, postoji samo jedna žena sa kojom može da ostvari savršenu vezu kao što u životu svake žene postoji samo jedan muškarac sa kojim se ojseća kompletna. Pronaći se, sudbina je malobrojnih. Svi ostali su prinuđeni da žive u jednoj vrsti nezadovoljstva i neprekidne čežnje.
- Koliko je ovakvih susreta, govorio mi je u tami sobe – jedan u deset tisuća, jedan u milijun, u deset milijuna?
Da, jedan u deset milijuna. Sve ostalo su prilagođavanja, prolazne privlačnosti epiderma, afiniteti tijela ili karaktera, socijalne nagodbe. Poslije tog zaključka, nisam prestajala da ponavljam: Imali smo sreću, zar ne? Ko zna šta se iza toga krije, ko to zna?
Na dan mog polaska, čekajući voz u malenoj stanici, zagrlio me je i šapnuo mi:
- U kom životu smo se već sreli?
- U mnogim, odgovorila sam mu i rasplakala se.
Kada budeš doživjela prvi put ljubav, shvatit ćeš kako protivrječni i komični mogu da budu njeni efekti. Dok se ne zaljubiš, dok je tvoje srce slobodno i tvoj pogled ne pripada nikome, ni jedan od muškaraca koji bi mogli da te zainteresiraju ne obraća pažnju na tebe.
U trenutku kada te potpuno zaokupi jedna osoba i više te ne zanima niko drugi, odjednom te svi primjećuju, svi imaju neku lijepu riječ za tebe, svi ti se udvaraju. To je taj efekt prozora o kojem sam ti govorila: kada su otvoreni, tijelo obasjava dušu i obrnuto; sistemom ogledala oni osvjetljavaju jedno drugo. Za kratko vrijeme oko tebe se formira jedna vrsta zlatnog i toplog prstena koji privlači i druge, kao što medvjede privlači med.

love..

'Do you hear the snow against the window-panes, Kitty? How nice and soft it sounds! Just as if some one was kissing the window all over outside. I wonder if the snow loves the trees and the fields, that it kisses them so gently? And then it covers them up snug, you know with a white quilt and perhaps it says ''Go to sleep, darlings, till the summer comes again.'' And when they wake up in the summer, they dress themselves all in green, and dance about whenever the wind blows.''

"The day you stop dreaming, you're dead"

Something old and a wonderful 12 minute film. Enjoy.

La Tangente - Short Film from Vincent Vesco on Vimeo.

love

Splitscreen: A Love Story from JW Griffiths on Vimeo.

Jens Kristijan Grendal “Tišina u oktobru”

Vreme nije samo reka, koja se neprestano izliva iz korita, tako da čovek mora da beži, dok ona plavi sve iza njegovih le?a, da ne mora da beži u budućnost, praznih ruku, bez ičega, dok mu reka briše tragove sa svakim korakom, neprestano, kad iz jedne sekunde ulazi u drugu. Samo naša beznadežna uskla?enost, umor čula, nestvarna snaga sećanja i navika, koja nas štiti, vidi to nepoznato u očima kada ih otvorimo ujutru, izbačeni talasima na obalu još jednog nepoznatog dana. Svakog jutra stupamo na nepoznato mesto, i ostaju nam samo slaba i prevrtljiva sećanja, koja nam govore ko bismo mogli da budemo. Nepovezana, pohabana sećanja, koja više ne prave razliku izme?u sveta kroz koji smo usput prošli i senki koje je on bacio na izbušenu vetrovitu glavu, dok smo bežali napred, sve dalje. Ponekad savladamo strah od spoticanja i okrećemo se da pogledamo poslednji put, jer ne razumemo to nepoznato što nam ide u susret, i reči kojima ćemo ga nazvati, ipak će biti beznadežno neadekvatne, i tako bežimo od razaranja vremena, unazad, dok ne postanemo ništa drugo do priča koja govori o svemu što smo propustili...