Stephen Spender

Neprestano mislim na one koji su bili istinski veliki.

Koji su se još od utrobe majčine sjećali povijesti duše

Kroz hodnike svjetlosti u kojima su ure Sunca,

Beskrajna i raspjevana. Čija je ljupka ambicija bila

Da im usne, još taknute ognjem,

Pričaju o Duhu, od glave do pete umotanom u ruho pjesme.

I koji su s proljetnih grana zgrtali

Želje što su im padale po tijelima poput latica.

Nadomak snijega, nadomak Sunca, u najvišim poljanama,

Gle, kako im imena slavi ustalasana trava

I konfeti bijelih oblaka

I šaptaji vjetra na nebu što osluškuje.

Imena onih koji su se za života borili za život,

koji su u srcu nosili središte ognja.

Rođeni od Sunca, kratko su putovali prema Suncu

I za sobom u zraku ostavili plamteći trag ispisan svojom slavom.