Ni ti ni ja (K. Lorans)

- Ni ti ni ja (K. Lorans) - odlomak Unutrašnjost, mrak. Apartman, proslava. Galama, mnogo sveta. Ljudi piju, puše, pričaju ili plešu. Najpre vidimo njegovo lice, u groplanu, iz anfasa. To je prva slika: njegovo lice, lepo, kao nacrtano, muževno. Obrve su mu vrlo guste, vrlo tamne, nos mu je prav, usne pune, ten taman. Prisutni ljubitelji filmske umetnosti bi mogli pomisliti na Marčela Mastrojanija iz Lepog Antonija Maura Bolonjinija iz 1960. – ovo poređenje bi iz više razloga bilo osnovano, tim pre što su istih godina, obojici im je trideset šest, ukoliko zaboravimo da je glumac, na ovaj januarski dan 2003, mrtav već sedam godina od posledica raka pankreasa. Lagani travelling napred potiskuje na ivice kadra zadimljenu gomilu, nastavlja da se približava tom muškarcu koga nijednog trenutka niko ne zaklanja – svet statira u jednoj zvučnoj konfuziji. Zbunjuje nas njegov pogled zato što se pitamo u šta gleda. Budući da lice vidimo iz anfasa, bilo bi normalno da muškarac gleda u vas, gledaoca, svedoka, kamermana – ali ne možete u to da poverujete: dobro znate, u senci u kojoj se nalazite, da vas on ne vidi i da, uostaLom, onog trenutka kada vas ugleda, ne biste umeli da izazovete tako intenzivan pogled – ko ste vi da bi vas neko toliko želeo? U tom pogledu iznenađuje upravo to što je potpuno ispunjen, što je u potpunosti i misteriozno oduševljen nečim vama nevidljivim i, na neki način, nevidljivim i njemu samom: okrenut ka vama, on posmatra prazan prostor između sebe i vas, vaše senke. U njegovom vidokrugu, dakle, nema predmeta, to je pogled ispunjen nečim u šta gleda a što ne vidi, nekim predmetom koji ne postoji. Ali ipak ne, to je nemoguće: ono što ne postoji ne može udahnuti život takvom pogledu. Neka forma mora nužno da ga objasni, neka predivna slika mora da opravda njegovu ushićenost. I mada se kamera i dalje približava, groplan ništa ne hvata u tom zadivljenom oku, ništa do žute tačke neke udaljene lampe na komadu nameštaja – svetlosti bez koje bi scena ostala nevidljiva – ili, još mutnije, srebrnu svetlost ogledala okačenog na zid. Šta je iznenada ugledao u tom ogledalu, kakav odsjaj kome se nasmešio? Ne znamo. Ali to tako počinje, prkoseći svim zakonima optike, vi tako ulazite u sliku: niti kroz ključaonicu, niti kroz procep zavese koja se otvara, niti kroz teško razumljiv rukopis čije strane iznenada oživljavaju u bučnom okruženju jedne večeri, ne: ulazite iz zadnjeg plana, preko ogledala bez sjaja u kome se nejasno vidi i vaš pogled.

Toni Parson (Moja omiljena supruga)

Zeleo je onu zbog koje ce zaboraviti sve ostale. To je zeleo. To je oduvek zeleo.

Nadjes onu koja izbrise sve druge i to ti odmah resi sve probleme, resi ih tako st zaustavi svaku zudnju, jer kad pocnes da zudis, tome nema kraja dok ti srce ne stane, i onda nema mira ni spokoja ni istinske srece. Treba samo da nadjes onu zbog koje ces oslepeti za ostatak sveta. On je samo to zeleo, isto sto i svi ostali. Cinilo mu se da ne trazi previse.

* * *

Ako budem mogao da se vratim i budem blizu tebe, upravo to cu i uciniti, i bicu s tobom zauvek. Gde god da si. Bices velika, ali ja cu i dalje biti tu. Bicu sunce na tvom licu, i kisa na tvojim cipelama, i vetar u tvojoj kosi. bicu tu kad se probudis ujutru i kad uvece krenes na spavanje. I cuvacu te celu noc, i ti ces osetiti da ti se smesim i nikada neces biti sama jer cu ja biti uz tebe, zauvek.

Sweet Child

Sweet Child from Claudia Susana on Vimeo.

Rabindranath Tagore

Dan i noć mojim žilama struji ista rijeka života što igra i struji

u ritmu svijeta.

To je taj isti život što kroz zemski prah klija radošću u

bezbrojnim vlatima trave i što suklja u šumnim talasima lišća

i cvijeća.

To je taj isti život što se ljulja u oceanskoj kolijevci rođe­

nja i smrti, u plimi i oseci.

Osjećam da mi je udove uzvisio taj dodir svjetskog žića.

A ponos je moj u živom bilu vjekova što ovoga časa igra u

mojoj krvi.

Zar ne možeš dosegnuti veselost tog ritma? pa da se lju­

ljaš, nestaješ i rasprskavaš u vrtlogu te strahotne radosti?

Sve stvari jure naprijed, ne zaustavljaju se, ne osvrću se,

nema te sile koja ih može zadržati, one jure naprijed.

Ukorak s tim nemirnim brzacem glazbe, rasplesana sti­

žu godišnja doba i odlaze - boje, melodije, mirisi liju u vječ­

nim slapovima obilja radosti što se rasprskava, predaje i

umire svakoga trena.

Zohar

Odlika svetosti, odlika moći,

Odlika grozomornosti, odlika uzvišenosti,

Odlika drhtanja, odlika strepnje,

To je odlika plašta Zoharariela, Jahve,

Boga Izraela,

Okrunjenog na tronu slave ...

Oči nijednog bića ne mogu ga vidjeti,

Ni oči od krvi i mesa, ni oči slugu Njegovih.

A tko ga ugleda, samo pogledom okrzne,

Tomu jabučice očne vrtoglavo zakolutaju,

I vatra sune iz njih,

I tako ga užga da sagori

Stephen Spender

Neprestano mislim na one koji su bili istinski veliki.

Koji su se još od utrobe majčine sjećali povijesti duše

Kroz hodnike svjetlosti u kojima su ure Sunca,

Beskrajna i raspjevana. Čija je ljupka ambicija bila

Da im usne, još taknute ognjem,

Pričaju o Duhu, od glave do pete umotanom u ruho pjesme.

I koji su s proljetnih grana zgrtali

Želje što su im padale po tijelima poput latica.

Nadomak snijega, nadomak Sunca, u najvišim poljanama,

Gle, kako im imena slavi ustalasana trava

I konfeti bijelih oblaka

I šaptaji vjetra na nebu što osluškuje.

Imena onih koji su se za života borili za život,

koji su u srcu nosili središte ognja.

Rođeni od Sunca, kratko su putovali prema Suncu

I za sobom u zraku ostavili plamteći trag ispisan svojom slavom.

Poziv

Ne zanima me kako zarađuješ za život.

Želim znati za čime čezneš i usuđuješ li se sanjati o ispunjenju želje

svoga srca.

Ne zanima me koliko ti je godina.

Želim znati jesi li spreman napraviti budalu od sebe zbog ljubavi,

zbog snova, zbog pustolovine koja se zove Život.

Ne zanima me koji planeti su u opreci s tvojim Mjesecom.

Želim znati jesi li dotaknuo središte svoje tuge, jesu li te životne izdaje

otvorile ili si se skvrčio, zatvorio zbog straha od nove boli! Želim zna­

ti možeš li sjediti s boli, mojom ili svojom vlastitom, ne pomaknuvši

se da je zastreš ili umanjiš ili izliječiš.

Želim znati možeš li boraviti uz radost, moju ili svoju vlastitu; možeš

li se predati divljem plesu i dopustiti da te zanos prožme sve do

vršaka prstiju,

ne opominjući nas da budemo oprezni, da budemo realni, da ne zabo­

ravimo svoja ljudska ograničenja.

Ne zanima me je li priča koju mi pričaš istinita.

Želim znati jesi li u stanju razočarati drugoga kako bi ostao vjeran

sebi; možeš li podnijeti optužbe o izdaji i ne izdati vlastitu dušu.

Želim znati možeš li biti vjeran i stoga dostojan povjerenja.

Želim znati možeš li vidjeti Ljepotu čak i ako je nema svakoga dana,

i možeš li napajati svoj život Božjom prisutnošću.

Želim znati umiješ li živjeti s porazom, svojim i mojim, pa ipak stati

na obalu jezera i doviknuti srebrnom Mjesecu: »Da!«

Ne zanima me gdje živiš i koliko novaca imaš.

Želim znati možeš li nakon noći provedene u boli i očajanju ustati, iz­

mučen, s umorom u kostima, i obaviti sve ono što je potrebno za

djecu.

Ne zanima me tko si, ni kako si došao ovamo.

Želim znati hoćeš li stati sa mnom u središte vatre i ne ustuknuti .

Ne zanima me gdje, ni što, ni s kim si učio.

Želim znati što te podupire iznutra, kad svega ostalog nestane.

Želim znati možeš li biti sam sa sobom i voliš li uistinu svoje društvo

u pustim trenucima.

Poziv, nadahnuto Sanjačem s planine Oriah,

indijanski poglavica, svibnja 1994.