Sweet Child

Sweet Child from Claudia Susana on Vimeo.

Rabindranath Tagore

Dan i noć mojim žilama struji ista rijeka života što igra i struji

u ritmu svijeta.

To je taj isti život što kroz zemski prah klija radošću u

bezbrojnim vlatima trave i što suklja u šumnim talasima lišća

i cvijeća.

To je taj isti život što se ljulja u oceanskoj kolijevci rođe­

nja i smrti, u plimi i oseci.

Osjećam da mi je udove uzvisio taj dodir svjetskog žića.

A ponos je moj u živom bilu vjekova što ovoga časa igra u

mojoj krvi.

Zar ne možeš dosegnuti veselost tog ritma? pa da se lju­

ljaš, nestaješ i rasprskavaš u vrtlogu te strahotne radosti?

Sve stvari jure naprijed, ne zaustavljaju se, ne osvrću se,

nema te sile koja ih može zadržati, one jure naprijed.

Ukorak s tim nemirnim brzacem glazbe, rasplesana sti­

žu godišnja doba i odlaze - boje, melodije, mirisi liju u vječ­

nim slapovima obilja radosti što se rasprskava, predaje i

umire svakoga trena.

Zohar

Odlika svetosti, odlika moći,

Odlika grozomornosti, odlika uzvišenosti,

Odlika drhtanja, odlika strepnje,

To je odlika plašta Zoharariela, Jahve,

Boga Izraela,

Okrunjenog na tronu slave ...

Oči nijednog bića ne mogu ga vidjeti,

Ni oči od krvi i mesa, ni oči slugu Njegovih.

A tko ga ugleda, samo pogledom okrzne,

Tomu jabučice očne vrtoglavo zakolutaju,

I vatra sune iz njih,

I tako ga užga da sagori

Stephen Spender

Neprestano mislim na one koji su bili istinski veliki.

Koji su se još od utrobe majčine sjećali povijesti duše

Kroz hodnike svjetlosti u kojima su ure Sunca,

Beskrajna i raspjevana. Čija je ljupka ambicija bila

Da im usne, još taknute ognjem,

Pričaju o Duhu, od glave do pete umotanom u ruho pjesme.

I koji su s proljetnih grana zgrtali

Želje što su im padale po tijelima poput latica.

Nadomak snijega, nadomak Sunca, u najvišim poljanama,

Gle, kako im imena slavi ustalasana trava

I konfeti bijelih oblaka

I šaptaji vjetra na nebu što osluškuje.

Imena onih koji su se za života borili za život,

koji su u srcu nosili središte ognja.

Rođeni od Sunca, kratko su putovali prema Suncu

I za sobom u zraku ostavili plamteći trag ispisan svojom slavom.

Poziv

Ne zanima me kako zarađuješ za život.

Želim znati za čime čezneš i usuđuješ li se sanjati o ispunjenju želje

svoga srca.

Ne zanima me koliko ti je godina.

Želim znati jesi li spreman napraviti budalu od sebe zbog ljubavi,

zbog snova, zbog pustolovine koja se zove Život.

Ne zanima me koji planeti su u opreci s tvojim Mjesecom.

Želim znati jesi li dotaknuo središte svoje tuge, jesu li te životne izdaje

otvorile ili si se skvrčio, zatvorio zbog straha od nove boli! Želim zna­

ti možeš li sjediti s boli, mojom ili svojom vlastitom, ne pomaknuvši

se da je zastreš ili umanjiš ili izliječiš.

Želim znati možeš li boraviti uz radost, moju ili svoju vlastitu; možeš

li se predati divljem plesu i dopustiti da te zanos prožme sve do

vršaka prstiju,

ne opominjući nas da budemo oprezni, da budemo realni, da ne zabo­

ravimo svoja ljudska ograničenja.

Ne zanima me je li priča koju mi pričaš istinita.

Želim znati jesi li u stanju razočarati drugoga kako bi ostao vjeran

sebi; možeš li podnijeti optužbe o izdaji i ne izdati vlastitu dušu.

Želim znati možeš li biti vjeran i stoga dostojan povjerenja.

Želim znati možeš li vidjeti Ljepotu čak i ako je nema svakoga dana,

i možeš li napajati svoj život Božjom prisutnošću.

Želim znati umiješ li živjeti s porazom, svojim i mojim, pa ipak stati

na obalu jezera i doviknuti srebrnom Mjesecu: »Da!«

Ne zanima me gdje živiš i koliko novaca imaš.

Želim znati možeš li nakon noći provedene u boli i očajanju ustati, iz­

mučen, s umorom u kostima, i obaviti sve ono što je potrebno za

djecu.

Ne zanima me tko si, ni kako si došao ovamo.

Želim znati hoćeš li stati sa mnom u središte vatre i ne ustuknuti .

Ne zanima me gdje, ni što, ni s kim si učio.

Želim znati što te podupire iznutra, kad svega ostalog nestane.

Želim znati možeš li biti sam sa sobom i voliš li uistinu svoje društvo

u pustim trenucima.

Poziv, nadahnuto Sanjačem s planine Oriah,

indijanski poglavica, svibnja 1994.

„Moll Flanders“ - Daniel Defo

Zene mnogo puta same sebe dovode u polozaj jos nizi od onoga u kojem se zene opste nalaze,a koji je,neka mi bude dopusteno da sudim nepristojno, i onako vec nizak, one se kazem,same dovode u polozaj nizi od opsteg polozaja zene i pripremaju svoje jos vece ponizenje dopustajuci unapred muskarcima da ih vredjaju, mada moram priznati, nikako ne vidim razloga da bi to zenama bilo potrebno.
Nema nikakve sumnje da zene ne mogu nicim toliko lako podici svoj ugled u ocima muskarca koliko odlucnoscu da budu nepopustiljive i da svojim udvaracima daju na znanje kako ne dopustaju da ih obesceljuju i kako se nimalo ne plase da kaze ne. Ja sam medjutim, daleko od toga, da bih uzela kao dokazano da je broj zena tako velik, a broj muskaraca tako malen. Ali,ako zele da kazem istinu,reci cu im da je nepovoljan broj zena strahovito sramota za muskarce, samo za njih i ni za koga drugog; naime pokvarenost naseg vremena i razuzdanost ljudi takvi su da je jednom recju, dosta malen broj muskaraca s kojim bi se cestita zena mogla upustiti. Nijedan razborit covek nece manje ceniti neku zenu zato sto se predala pri prvom nasrtanju, naprotiv morao bi je smatrati za najtraljavije stvorenje kad bi dopustila drugacije, onako kao sto zene danas obicno postupaju.

„Budjenje“ Antoni De Malo

Vecina ljudi je, i neznajuci to, uspavana. Radjaju se uspavani, zive uspavani, zene se i udaju uspavane, podizu decu uspavani, umiru uspavani, da se nikad stvarno ne probude.
Nikada ne uspevaju da shvate lepotu i cudesnost onoga sto nazivamo ljudskom egzistencijom.
Pa ipak, vecina ljudi nikada ne uspeva da shvati kako je sve dobro, jer su utonuli u san.
Zive u kosmaru.
Jedan covek lupa na vrata sobe svog sina. „Carli“, kaze,“probudi se!“ „Necu da ustanem, tata“,odgovori mu Carli. Otac vice:“Ustaj, moras u skolu!“ „Necu da idem u skolu!“, kaze Carli. Otac ga pita „A zasto neces?“ „Iz tri razloga, „kaze Carli.“Kao prvo, skola mi je dosadna; drugo, ucenici mi se rugaju; a trece, mrzim skolu.“ Otac mu onda uzvrati: „Dobro, sad cu ja tebi reci tri razloga zbog kojih moras da ides u skolu; kao prvo, to je tvoja duznost; drugo, jer imas cetrdeset pet godina; a trece, jer si direktor.“
Probudite se. Probudite se. Odrasli ste. Niste vise mali da samo spavate. Prestanite da se zabavljate svojim igrackama. Vecina ljudi tvrdi kako hoce da izadju iz decjeg vrtica,ali ne treba im verovati. Ne verujte u to.Ljudi samo zele da povrate svoje polomljene igracke.
„Vratite mi moju zenu. Vratite mi moj posao. Vratite mi moj novac. Vratite mi moj ugled, moj uspeh.“
Budjenje nije prijatno. Covek lepo lezi u krevetu, budjenje ga samo uznemiri.
Zato mudrac ne pokusava da probudi ljude oko sebe.
Nadam se da cu umreti da budem mudar u ovoj prilici,i ne ucinim ni najmanji pokusaj da vas probudim,ako spavate. To se mene ne tice, i pored toga sto vam povremeno kazem: „Probudite se.“ Ja samo treba da produzim napred svojim putem, da i dalje igram svoj ples.