Do savršenog smijeha - Bukovski

Ako hoćete nešto da uradite – idite do kraja. U suprotnom ni ne počinjite. To bi moglo da znači da ćete izgubiti djevojku, ženu, rođake, poslove, a možda i glavu! Moglo bi da znači da nećete jesti dva, tri ili četiri dana. Moglo bi da znači da ćete se smrzavati na klupi u parku. Možda vam donese i zatvor, porugu i ismijavanje, ili čak izolaciju. Izolacija je dar, sve ostalo je proba vaše izdržljivosti…vaše želje da to zaista radite. Ali vi ćete uspjeti. Uprkos odbijanju i slabim šansama…i biće bolje od bilo čega što možete da zamislite. 

Ako već pokušavate – onda idite do kraja. Jer nema sličnog osjećanja tome. Bićete sami sa bogovima, a noći će buktiti u plamenu. Jahaćete život sve do savršenog smijeha. A to je jedina borba vrijedna truda. 

Loren Oliver - U svijetu bez zidova

Ja nisam posebna. Ja sam tek jedna obična djevojka, visoka metar i pedeset osam i prosječna po svemu. Ali zato imam jednu tajnu: možete izgraditi zidove sve do neba visoke, ja ću ipak pronaći načina da ih preletim; možete me sa sto hiljada ruku pokušavati prikovati za tlo, ali ja ću se ipak nekako izvući. Mnogo nas je takvih, više nego što mislite. Ljudi koji odbijaju prestati da vjeruju. Ljudi koji odbijaju da se spuste na zemlju. Ljudi koji vole u svijetu bez zidova, ljudi koji vole uprkos mržnji i odbijanju, ljudi koji se nadaju uprkos tome što nade baš i nema i koji su u tome neustrašivi. Volim te. Zapamti. Ne mogu mi to oduzeti!

Ivo Andrić

Doći će vrijeme kad neću imati šta da vam kažem. – O tome bih htio da govorim, ali već u prvoj rečenici ima nečeg egocentričnog, netačnog i pretjeranog. Ne, neće to biti nikakvo naročito vrijeme, niti će naročito doći, ali eto, tako se mi visoko i više-manje netačno uvijek izražavamo kad govorimo o sebi i svemu onom što je u vezi sa nama. Ne, neće doći nikakvo naročito “vrijeme”, nego će prosto, u nezaustavivom toku događaja i promjena doći jednom i to: da neću više imati šta da vam kažem. Neće to biti ništa krupno ni važno, to što će ostati nekazano, kao što, uostalom, nije bilo važno ni vreme kad sam imao šta da kažem (ili mislio da imam), i kad sam zaista i kazivao. Ali eto, ja sa ove tačke na kojoj još imam nešto da vam kažem (ili bar mislim da imam), dozvoljavam sebi da pomišljam na trenutak, koji je siguran kao i budućnost sama, kad neću imati više šta da vam kažem. – Neće to biti nestanak moj sa svijeta ni odlazak pod zemlju,nego predvorje smrti ili, ako hoćete, izlazna stanica života. Biću živ, zvati se svojim imenom, gledati sunce i jesti hljeb – a neću ništa imati da vam kažem.

Godinama i danima ja sam vam govorio o svijetu oko sebe i o tome kako ga ja vidim i osjećam. Nekad je to bilo ono što ste očekivali od mene, a ponekad je vaše očekivanje bilo i prevareno. Ali, svakako se time stvorila između vas i mene izvjesna navika, za mene gotovo obaveza: da ja kazujem a vi da primate, i da sudite o onom što sam rekao. Stoga osjećam potrebu da večeras govorim o tome sa vama, da vam se unaprijed izvinim i da to već sada kažem. Jer, kad to vrijeme zaista nastupi, ja možda neću biti svjestan toga, neću se sjetiti ili neću ni moći da vam to kažem.

Doći će vrijeme kad više neću imati šta da vam kažem.

Jesen ..

Lirski razgovor - Konstantin Galcinjski

-Reci kako me volis.

-Hocu.

-Reci.

-Volim te na suncu. I volim te u senci.Volim te u sesiru.I volim te u zaketu.Kad vetar duva napolju.I kad si na banketu. U zovama u brezama, kraj maline i klena.I kada spavas .I kad radis povijena. Volim te kad jaje lepo mutis. Volim te cak i kad kasiku ispustis.I u taksiju. I u autu. Bez izuzetka. I od kraja ulice .I od pocetka. I kad kosu svoju cesljem lepo delis.

I u opasnosti. I kad se veselis. Na moru. U gorama.U kaljacama. Bosu. Danas. Juce. I sutra.I danju i nocu.I u prolece kad dolaze nam laste.

-A leti kako me volis?

-Kao srz leta , zna se.

-A da li me volis u jesenje dane.

-Cak i onda kad gubis kisobrane.

-A kada se zimi posrebre prozori.

- Zimi te volim ko vatru kad veselo gori. Blizu tvoga srca. I uz tvoju nogu. A iza prozora sneg. I vrane na snegu.

Pero Zubac - Ne bira se ljubav...

Ne bira se ljubav

kao ni smrt. Sve je u knjigama duboko pod morem zapisano. Jezikom neznanim nama, nebesnim pismenima. Niti se oduprijeti možeš niti preskočiti dan. Kao što ne možeš tuđi san usniti niti okom drugim vidjeti. Volio bih da nisi ti ona koju u ovom času volim.

Suzana Tamaro

Uzimali smo jedno drugom riječ iz usta; mislili smo o istim stvarima i govorili o njima na isti način; izgledalo je da se poznajemo godinama, a ne samo dvije nedjelje.
U životu svakog čovjeka, govorio je, postoji samo jedna žena sa kojom može da ostvari savršenu vezu kao što u životu svake žene postoji samo jedan muškarac sa kojim se ojseća kompletna. Pronaći se, sudbina je malobrojnih. Svi ostali su prinuđeni da žive u jednoj vrsti nezadovoljstva i neprekidne čežnje.
- Koliko je ovakvih susreta, govorio mi je u tami sobe – jedan u deset tisuća, jedan u milijun, u deset milijuna?
Da, jedan u deset milijuna. Sve ostalo su prilagođavanja, prolazne privlačnosti epiderma, afiniteti tijela ili karaktera, socijalne nagodbe. Poslije tog zaključka, nisam prestajala da ponavljam: Imali smo sreću, zar ne? Ko zna šta se iza toga krije, ko to zna?
Na dan mog polaska, čekajući voz u malenoj stanici, zagrlio me je i šapnuo mi:
- U kom životu smo se već sreli?
- U mnogim, odgovorila sam mu i rasplakala se.
Kada budeš doživjela prvi put ljubav, shvatit ćeš kako protivrječni i komični mogu da budu njeni efekti. Dok se ne zaljubiš, dok je tvoje srce slobodno i tvoj pogled ne pripada nikome, ni jedan od muškaraca koji bi mogli da te zainteresiraju ne obraća pažnju na tebe.
U trenutku kada te potpuno zaokupi jedna osoba i više te ne zanima niko drugi, odjednom te svi primjećuju, svi imaju neku lijepu riječ za tebe, svi ti se udvaraju. To je taj efekt prozora o kojem sam ti govorila: kada su otvoreni, tijelo obasjava dušu i obrnuto; sistemom ogledala oni osvjetljavaju jedno drugo. Za kratko vrijeme oko tebe se formira jedna vrsta zlatnog i toplog prstena koji privlači i druge, kao što medvjede privlači med.