субота, 20. новембар 2010.

„Moll Flanders“ - Daniel Defo


Zene mnogo puta same sebe dovode u polozaj jos nizi od onoga u kojem se zene opste nalaze,a koji je,neka mi bude dopusteno da sudim nepristojno, i onako vec nizak, one se kazem,same dovode u polozaj nizi od opsteg polozaja zene i pripremaju svoje jos vece ponizenje dopustajuci unapred muskarcima da ih vredjaju, mada moram priznati, nikako ne vidim razloga da bi to zenama bilo potrebno.
Nema nikakve sumnje da zene ne mogu nicim toliko lako podici svoj ugled u ocima muskarca koliko odlucnoscu da budu nepopustiljive i da svojim udvaracima daju na znanje kako ne dopustaju da ih obesceljuju i kako se nimalo ne plase da kaze ne. Ja sam medjutim, daleko od toga, da bih uzela kao dokazano da je broj zena tako velik, a broj muskaraca tako malen. Ali,ako zele da kazem istinu,reci cu im da je nepovoljan broj zena strahovito sramota za muskarce, samo za njih i ni za koga drugog; naime pokvarenost naseg vremena i razuzdanost ljudi takvi su da je jednom recju, dosta malen broj muskaraca s kojim bi se cestita zena mogla upustiti. Nijedan razborit covek nece manje ceniti neku zenu zato sto se predala pri prvom nasrtanju, naprotiv morao bi je smatrati za najtraljavije stvorenje kad bi dopustila drugacije, onako kao sto zene danas obicno postupaju.

„Budjenje“ Antoni De Malo

Vecina ljudi je, i neznajuci to, uspavana. Radjaju se uspavani, zive uspavani, zene se i udaju uspavane, podizu decu uspavani, umiru uspavani, da se nikad stvarno ne probude.
Nikada ne uspevaju da shvate lepotu i cudesnost onoga sto nazivamo ljudskom egzistencijom.
Pa ipak, vecina ljudi nikada ne uspeva da shvati kako je sve dobro, jer su utonuli u san.
Zive u kosmaru.
Jedan covek lupa na vrata sobe svog sina. „Carli“, kaze,“probudi se!“ „Necu da ustanem, tata“,odgovori mu Carli. Otac vice:“Ustaj, moras u skolu!“ „Necu da idem u skolu!“, kaze Carli. Otac ga pita „A zasto neces?“ „Iz tri razloga, „kaze Carli.“Kao prvo, skola mi je dosadna; drugo, ucenici mi se rugaju; a trece, mrzim skolu.“ Otac mu onda uzvrati: „Dobro, sad cu ja tebi reci tri razloga zbog kojih moras da ides u skolu; kao prvo, to je tvoja duznost; drugo, jer imas cetrdeset pet godina; a trece, jer si direktor.“
Probudite se. Probudite se. Odrasli ste. Niste vise mali da samo spavate. Prestanite da se zabavljate svojim igrackama. Vecina ljudi tvrdi kako hoce da izadju iz decjeg vrtica,ali ne treba im verovati. Ne verujte u to.Ljudi samo zele da povrate svoje polomljene igracke.
„Vratite mi moju zenu. Vratite mi moj posao. Vratite mi moj novac. Vratite mi moj ugled, moj uspeh.“
Budjenje nije prijatno. Covek lepo lezi u krevetu, budjenje ga samo uznemiri.
Zato mudrac ne pokusava da probudi ljude oko sebe.
Nadam se da cu umreti da budem mudar u ovoj prilici,i ne ucinim ni najmanji pokusaj da vas probudim,ako spavate. To se mene ne tice, i pored toga sto vam povremeno kazem: „Probudite se.“ Ja samo treba da produzim napred svojim putem, da i dalje igram svoj ples.

Ch. Baudelaire... / Stranac





- Koga najvoliš, zagonetni čovječe, Oca ili majku, sestru ili brata?

- Nemam ni oca ni majke, ni sestre ni brata.

- A prijatelji?

- Do dana današnjega nisam upoznao smisao ove riječi.

- A domaja?

- Ne znam pod kojom je širinom smještena.

- Ljepota?

- Rado bih je volio, da je besmrtna božica.

- Zlato?

- Mrzim ga kao što vi mrzite Boga.

- Pa što onda voliš, neobični stranče?

- Volim oblake... oblake, što prolaze... ondje... divne oblake!

недеља, 14. новембар 2010.

Halil Džubran (Kahlil Gibran) - TVOJ LIBAN I MOJ

Ti imas tvoj Liban i ja imam moj.
Tvoj Liban je politicki i ima svoje probleme.
Moj je prirodan Liban u svoj svojoj ljepoti.
Ti imas svoj Liban sa programima i sukobima.
Ja imam moj sa njegovim snovima i nadama.
Budi zadovoljan sa tvojim Libanom, kao sto sam ja zadovoljan sa svojom vizijom o slobodnom Libanu.
Tvoj Liban je zapleteni politicki cvor koji vrijeme nastoji da razveze.
Moj Liban je lanac od brezuljaka i planina koje se s postovanjem i velicanstveno uzdizu prema nebu.
Tvoj Liban je medjunarodni problem koji tek treba razrijesiti.
Moj Liban je miran, zacarane sumorece doline sa crkvenim zvonima i sapucucim potocima.
Tvoj Liban je takmicenje izmedju protivnika sa zapada i onoga sa juga.
Moj Liban je krilata molitva koja lebdi u zoru kad pastiri vode svoja stada na pasu i, opet, uvece kad se seljaci vracaju sa livada i iz vinograda.
Tvoj Liban je popis beznacajnih glava.
Moj je vedra planina koja stoji izmedju mora i ravnica, kao pjesnik izmedju jedne i druge vjecnosti.
Tvoj Liban je prevara lisice kad se sretne sa hijenom i lukavost hijene kad ova sretne vuka.
Moj Liban je vijenac sjecanja djevojaka koje klicu od radosti i djevicakoje pjevaju izmedju gumna i presa za vino.
Tvoj Liban je partija saha izmedju biskupa i generala.
Moj Liban je hram u kojem moja dusa nalazi nebo kad se zamori civilizacijom koja juri na skriputavim tockovima.
Tvoj Liban su dva covjeka: jedan koji placa namete i drugi koji ih skuplja.
Moj Liban je onaj koji naslanja svoju glavu na svoju ruku u sjenci Svetog Kedra, zaboravljajuci na sve osim Gospoda i svjetlost Sunca.
Tvoj Liban su pristanista, poste i trgovine.
Moj Liban je daleka misao, plamena ljubav i bozanska rijec koju zemlja sapuce na uho prostranstva.
Tvoj Liban su postavljeni sluzbenici, cinovnici i direktori.
Moj Liban je rast mladosti, odlucnost zrelosti i mudrost starosti.
Tvoj Liban su predstavnistva i odbori.
Moj Liban se zdruzivanje i okupljanje oko ognjista u nocima bure kad je tama ublazena bjelinom snijega.
Tvoj Liban su partije i sekte.
Moj Liban je omladina koja se vere po stjenovitim visinama, gazi po potocima i luta po poljima.
Tvoj Liban su govori, predavanja i rasprave.
Moj je pjevanje slavuja, sustanje grana u sumama, odjeci pastirove frule u dolinama.
Tvoj Liban su prerusavanja, pozajmljene ideje i prevara.
Moj Liban je jednostavna i gola istina.
Tvoj Liban su zakoni, propisi, dokumenti i diplomatska akta.
Moj je u dodiru sa tajnama zivota koje on zna bez svjesnog znanja; moj Liban je ceznja koja sa svojim osjetljivim vrhom dostize daleki kraj nevidjenog i vjeruje da je to san.
Tvoj Liban je mrgodan starac koji gladi svoju bradu i misli samo na sebe.
Moj Liban je mladic uspravan kao kula, koja se osmjehuje kao zora i misli na druge kao sto misli na sebe.
Tvoj Liban trazi da bude odvojen i zajedno sa Sirijom u isto vrijeme. *
Moj Liban se niti sjedinjava niti razdvaja, niti prosiruje niti smanjuje.
Ti imas tvoj Liban, a ja imam moj.
Ti imas tvoj Liban i njegove sinove, a ja imam moj i njegove sinove.
Ali, ko su sinovi tvog Libana?
Dozvoli da ti pokazem njihovu stvarnost:
Oni su ti, cije su duse rodjene u bolnicama Zapada, ciji su umovi probudjeni u krilu gramzivaca koji igraju ulogu darezljivaca.
Oni su kao savitljive grane koje se savijaju desno i lijevo. One drhte ujutro i uvece, ali nisu svjesne svog drhtanja.
Oni su kao brod bez jarbola i krme koga udaraju talasi. Sumnjicavost je njegov kapetan, a njegova luka je spilja vukodlaka. Nije li svaka prijestonica Evrope vukodlacka spilja?
Ovi sinovi su jaki i rjeciti medju sobom, ali slabi i nijemi medju Evropljanima.
Oni su slobodni i usrdni reformatori, ali samo u novinama i na govornicama.
Oni krekecu kao zabe i kazu: „Mi se oslobadjamo od naseg starog neprijatelja“, dok se njihov stari neprijatelj skriva u njima samima.
Oni koracaju na pogrebnoj procesiji pjevajuci i trubeci, ali pozdravljaju svadbenu povorku na konjima naricuci i kidajuci odjecu.
Oni ne znaju za glad dok je ne osjete u svojim dzepovima. Kad sretnu nekog ko je duhovno gladan, onoga se klone i podsmjevaju mu se govoreci: „On je samo duh koji hoda po svijetu fantoma."
Oni su kao robovi koji, zato sto su zahrdjale okove zamijenili sjajnim, smatraju sebe slobodnim.
To su sinovi tvog Libana. Ima li nekog medju njima tako cvrstog kao stijene Libana, tako slatkog i bistrog kao vode Libana, tako cistog i svjezeg kao okrepljujuci povjetarac Libana?
Ima li nekog medju njima koji moze da tvrdi da je njegov zivot da je njegov zivot bio kap krvi u venama Libana ili suza u njegovim ocima ili osmjeh na njegovim usnama?
To su sinovi tvog Libana. Kako su oni veliki u tvojim ocima, a kako mali u mojim!
A sad dozvoli da pokazem sinove moga Libana:
Oni su seljaci koji kamenito tle preobracaju u vocnjake i vrtove;
Oni su pastiri koji vode svoja stada od jedne do druge doline da bi mogla da se uvecaju i umnoze, da ti pruze svoje meso za hranu i svoju vunu za odjecu;
Sinovi mog Libana su vinogradari koji muljaju grozdje i prave dobro vino;
Ocevi koji podizu dudovo drvece i oni koji predu svilu;
Muzevi koji zanju zito i zene koje sakupljaju snopove;
Oni su zidari i grncari, tkaci i livci crkvenih zvona;
Oni su pjesnici i pjevaci koji svoju dusu izlivaju u nove stihove;
Oni su ti koji su otisli iz Libana bez prebijene pare u neku drugu zemlju sa plamenom odlukom u srcu da se vrate punih ruku i sa lovorovim vijencem ostvarenja koji krase njihova cela;
Oni se prilagodjavaju novoj okolini i cijenjeni su kudgod idu.
To su sinovi mog Libana, neugasive buktinje i so koja se ne moze pokvariti;
Oni hodaju krepkim nogama prema istini, ljepoti i savrsenstvu.
Sta ces ti ostaviti Libanu i njegovim sinovima sto godina od danas?
Reci mi, sta ces ti ostaviti za buducnost osim izgovora, lazi i gluposti?
Vjerujes li da ce etar primiti u sebe duhove smrti i dah grobova?
Da li zamisljas da njegovo tijelo u dronjcima gusi zivot?
Istinu da ti kazem, da ce maslina koju je zasadio seljak u podnozju planina Libana, nadzivjeti tvoja djela i ostvarenja. I drveni plug koji vuku dva vola preko terase Libana ce nadmasiti tvoje nade i ambicije.
Kazem ti, i savjest kosmosa mi je svjedok, da pjesma beraca povrca na padinama Libana je vrijednija od brbljanja tvojih uvazenih licnosti.
Sjeti se da si nula. Ali kad shvatis moju malenkost, moja netrpeljivost prema tebi preobratice se u saosjecanje i ljubav. Steta sto ti to ne razumijes.
Ti imas tvoj Liban, a ja imam moj.
Ti imas tvoj Liban i njegove sinove. Budi zadovoljan njim i njima ako si srecan sa praznim mjehurima. Sto se mene tice, ja sam srecan i lijepo mi je sa mojim Libanom i ima slatkoce, zadovoljstva i mirnoce u mom postovanju prema njemu.

среда, 10. новембар 2010.

Friedrich Nietzsche – Jedino luda, jedino pjesnik


Iz bistrog zraka
kada utjesna rosa
na zemlju vec pada,
nevidljivo i necujno,
- laku obucu jer nosi
ta rosa, tesiteljska, poput blagih utjeha-
sjecas li se onda, sjecas, plameno srce,
kako si negda zedno bilo
nebesnih suza i rosnih kapi,
kako si zedjalo, umorno i sprzeno,
dok su po zutim stazama travnim
opaki zraci sunca u sutonu
vitlali oko tebe kroz crno drvece,
jarki zraci, zaslepljujuci, zlokobni.
- Ti zenik istine? – rugali su se.
Ne! Ti si samo pjesnik,
zvjerka, lukava, grabljiva, pritvorna,
osudjena da vara,
da vara uceno i hotice,
pohlepna plena,
maskirana razlicno,
u sebe samu,
maskirana u vlastiti plijen.
To da je – zenik istine?…
Luda jedino! Pjesnik!
Samo sareno pricalo,
pod maskama lude o svemu i svacemu,
leprsajuci po varljivim parovima rijeci,
po dugama-varkama
izmedju laznih nebesa,
sunjajuci se i svrljajuci naokolo -
jedino luda! pjesnik jedino!
I to je – zenik istine?…
Ne miran, ukocen, gladak, hladan,
u kip pretvoren,
u sveti stub,
ne smesten pred hramove,
vrata nekog boga:
ne! nego dusman takvih kipova vrline,
divljini, zavicaju, blizi nego hramovima,
pun macje objesti
kroz svaki prozor iskacuci
hop! u svakakvi udes;
svaku prasumu nanjusivsi
da bi u prasumama
medju sarolikum zvjerima grabljivim
ti poput grijeha zdrav, lijep i saren vitlao,
sladostrasnih usana,
opijen rugom, paklom krvozedno,
loveci plijen, krisom, trcao obmanjujuci…
Ili orlu slican koji dugo
dugo nepomicno u bezdane gleda,
u svoje bezdane…
- Oh, kako se oni sunovracuju tu,
nanize, sve dublje,
u sve dublje dubine obrusavaju! -
I zatim se,
naglo,
okomito strmoglavi,
strelovito sjuri medju jagnjad,
svirepo ih zeljan,
sav obuzet gladju
I mahnit za dusana jagnjecimm,
srdit i jarostan prema svemu
sto izgleda samo dobrostivo,
poput ovce kudravo,
blesasto, blagonaklono od jagnjeceg mlijeka…
Eto takve su,
orlovske, panterske,
pjesnikove ceznje, takve su
tvoje ceznje ispod hiljadu maski,
ti ludo! Pjesnice!…
Ti koji si covjeka gledao
kao boga i kao jagnje, -
rastrgnut boga u covjeku,
kao i ovce u covjeku
i smijati se raztrzuci -
to je, to je tvoja blazenost,
blazenost orla i pantera,
blazenost pjesnika i lude!…
U bistrom zraku
kada se srp mjesecev
zelen medju purpurnom rumeni
i zavidan vec prikrada -
i, dusmanin danu,
svakim svojim korakom potajno
kosi vreze ruza,
sve dok ne padnu nazad,
blijede, u sjenu noci:
tako padoh i ja sam negdje,
iz ludila moga za istinom,
iz bezumnih mojih ceznji za velikim danom,
umoran od dana, bolan od svijetla,
- padoh dolje, u suton, u sjenku,
istinom Jednom
spaljen i zedan nje
- secas li se jos, sjecas, plameno srce,
kako si nekad zedno bilo? -
Bas ja izgnan da budem
od svake istine!
Luda sam i nista drugo!
PJESNIK jedino!

???

Neces jos dugo biti zedno, plameno srce!
Obecanje je u zraku, sapucu mi ga nepoznata usta:
- velika svezini dolazi …
U podne je moje sunce peklo nada mnom:
pozdravljam vas sto dolazite,
vi – iznenadni vjetrovi,
vi – svjezi duhovi popodneva!
Nailazi zrak tudj i cist.
Ne merka li me,
zavodnicki,
preteci pogled noci?
Ostani jako, srce moje neustrasivo!
I ne pitaj: zasto?

понедељак, 1. новембар 2010.

Erih From o ljubavi

Zrela ljubav je sjedinjenje pod uslovom očuvanja sopstvenog integriteta, sopstvene individualnosti. Ljubav je aktivna čovekova moć, moć koja ruši zidove što razdvajaju čoveka od njegovih bližnjih, koja ga sjedinjuje sa drugima; ljubav pomaže čoveku da prevaziđe osećaj izolacije i izdvojenosti, a ipak mu dopušta da bude svoj, da zadrži svoj integritet. U ljubavi se događa paradoks da dva bića postaju jedno, a da ipak ostaju dva.

четвртак, 30. септембар 2010.

A Different Side of Sarah Seven




Meša Selimović - " Tvrdjava"


Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. Bolje je otići.

- Ti bi otišla?

- Otišla bih.

- Zato što me ne voliš?

- Zato što te volim.

Da sam imao kud, i da mi nije svejedno, otišao bih na bilo koju stranu sveta. I sad. Samo bih poveo voljenu ženu koju sam nenadno stekao.

петак, 3. септембар 2010.

Ptice umiru pjevajuci..


"Prema jednoj legendi postoji ptica koja peva

samo jednom u svom životu,

lepše nego bilo koji stvor na ovoj zemlji.

Od trenutka kad napusti gnezdo ta ptica traži trnovito drvo,

i nema mira dok ga ne nađe.

Uvuče se među njegove divlje isprepletene grane,

i pevajući,nabode svoje telo na najduži,najoštriji trn.

Dok umire,njen bol prerasta u pesmu daleko lepšu od pesme slavuja ili ševe.

Cena te predivne pesme je život,

ali čitav svet zastaje da sluša,a Bog na nebu se osmehuje,

jer ono najbolje što postoji može se dobiti samo po ceni velike boli......

.......................ili bar tako kaže legenda"

Joseph Goldstein


Blizak neprijatelj ljubavi jeste vezanost. Vezanost se samo pretvara
da je ljubav. Ona kaže: "Voleću te, ako i ti mene voliš." To je neka
vrsta trgovine ljubavlju. I onda rezonujemo; "Voleću ovu osobu sve dok
se ona ne promeni. Voleću ovu stvar ako je onakva kakva ja želim da
bude." Ali to uopšte nije ljubav -- to je vezivanje. Postoji velika
razlika između ljubavi, koja dopušta, podstiče i ceni, i vezanosti,
koja grabi, zahteva i nastoji da poseduje. Kada vezanost počnemo da
brkamo sa ljubavlju, ona nas zapravo udaljava od te osobe. Osećamo kao
da nam je ta osoba potrebna da bismo bili srećni. Ovakva vezanost nas
takođe navodi da svoju ljubav nudimo samo određenoj vrsti ljudi,
isključujući sve druge.

среда, 1. септембар 2010.

Soft Collection by Massimo Dutt






Starring: Katia Klein
Directed by: Ginesta Guindal
DOP: Marc Miro
Art director: Pol Agustí
Edited: Ferran Banch
Produced by Rosebad

A Monday morning. A pretty video. A lil Florence And The Machine. A new week.

недеља, 29. август 2010.


Život je kao putovanja u vozu. Ljudi ulaze i silaze. Prilikom nekih zaustavljanja mogu se dogoditi prijatna iznenađenja. Ljudi proživljavaju srećne trenutke, ali ima i nezgoda, nesreća, tuge.
Kad se rodimo i zakoračimo u voz, srećemo se sa ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tokom čitavog našeg putovanja. Na primjer, naši roditelji…
Nažalost, kad-tad oni će sići sa voza i ostaviti nas bez svoje ljubavi, brižnosti, nježnosti, bez svoga prijateljstva i društva.
Međutim, u voz će ući druge osobe koje će nam, takođe, biti veoma važne.
To su naša braća i sestre, naši prijatelji i ljudi koje srećemo i koje ćemo zavoljeti tokom putovanja.
Mnoge osobe koje ulaze u voz gledaju na putovanje kao na kratku šetnju, Oni ne uživaju u predjelima kraj kojih prolaze, ne žele da se zbližavaju sa drugima, pa kraj putovanja dočekaju sami.
Drugi u ovoj vožnji kroz život nailaze samo na žalost i tugu. Ali ima i onih koji su u vozu, u toku vožnje, uvijek nadohvat ruke i spremno pomažu onima kojima je pomoć potrebna.
Mnogi, kada siđu sa voza, ostavljaju iza sebe trajnu čežnju.
Neki nas uvaljuju i u nevolje. Mnogi ulaze i silaze, a da ih nismo ni zapazili. Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam veoma dragi negdje u nekom drugom vagonu.
Ostavljaju nas same u dijelu našeg putovanja. Ponekad pokušavamo da ih pronađemo i da se smjestimo u njihov kupe. Međutim, na našu žalost, često ne možemo da sjednemo kraj njih. Mjesto pored, neko drugi je već zauzeo.
I takav je život. Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka bez ponovnog sastajanja. I nikad se ti trenuci neće vratiti. Zato, pokušajmo da svoje putovanja kroz život učinimo najljepšim mogućim. Pokušajmo da sa svima u vozu budemo u ljubavi. Pokušajmo da u svakom putniku vidimo ono najbolje u njemu.
Sjetimo se i toga da na svakom ukrštanju životnih kolosjeka neki od vagona može da isklizne i da je putnicima u njima možda potrebna naša pomoć. I sami možemo doživjeti iskliznuće. Nadamo se da ćemo tada naići na putnika koji će nas razumjeti.
Najveća misterija putovanja je što ne znamo kada ćemo zauvijek sići sa voza. Takođe ne znamo ni kada će naši saputnici sići. Pa ni oni koji sjede do nas.
Sigurno ćemo biti veoma tužni kada budemo morali zauvijek da napustimo voz. Vjerovatno će veoma boljeti rastanak sa nekim prijateljima koje smo sreli za vrijeme putovanja i koji su nam postali dragi.
Međutim, trebamo gajiti nadu da postoji glavna stanica i da ćemo vidjeti kako svi dragi nam ljudi pristižu, sa prtljagom koji nisu imali kada su ulazili u voz. I tada ćemo biti srećni što se ponovo srećemo.
Usrećiće nas pomisao da smo im baš mi pomogli do uvećaju svoj prtljag i da smo u njega stavili prave sadržaje.
Moramo se truditi da imamo srećno putovanje i da znamo da se na kraju sva muka stostruko isplati.
Pokušajmo da pri silasku sa voza ostavimo prazno sjedište koje kod ostalih putnika, koji nastavljaju putovanje, budi čežnju i lijepa i prijatna sjećanja.

недеља, 22. август 2010.

Andrea de Karlo - Pravi zivot


Svako od nas ocekuje neverovatna iznenadjenja koja donosi zivot. Cak i onaj koji to nikada ne prepozna. Skrivena ispod njegovih misli, jeste ideja koja ce mu u jednom trenutku doneti, odnekud, najneverovatniji poklon, koji ce sve promeniti i uciniti njegov zivot uzbudljivim i zabavnim kakav nikada nije bio.

I kada se nadjemo pred osobom koju smo, kako nam se cini, prepoznali, mislimo da je on ili ona to cudesno iznenadjenje koje smo ocekivali.

- A nije?

- Tacno. Ponekad uvidimo da smo napravili pogresnu identifikaciju. Ali ako se to ne dogodi, posle nekog vremena pocinjemo da mislimo kako osoba koju smo prepoznali nije sama po sebi cudesno iznenadjenje, nego je posrednik.

- Sta hoces da kazes?

- Da ima moc da nam otvori skrivena vrata, da oslobodi put duz hodnika i kroz sobe i baste, do kojih nikada ne bismo stigli sami, iako smo ih zamisljali.

- A nije tako?

- Ponekad jeste. Na pocetku, barem. Ulazimo, zaista, u ocaravajuce sobe i baste.

- A zatim?

- Dogadja se, skoro uvek, da jedno od njih ili oboje pocnu da stavljaju namestaj u sobe i cajne stocice i stolice u baste i veoma brzo, njihova energija biva potrosena na ove aktivnosti prisvajanja i organizovanja prostora. Umesto da nastave dalje prema drugim sobama i bastama, zaustavljaju se u prvima koje su otkrili i opremaju ih.

- I onda?

- Onda pocnu da se ponavljaju postupci, pa i prizori, sve dok jedno od njih ili oboje ne izgube entuzijazam i zadovoljstvo i paznju. Zaboravljaju zadovoljstvo koje su imali kada su stigli do one prve sobe ili prve baste. Zaboravljaju kako je bilo cudesno kad su ih nasli.

- I sta se dogadja?

- Ostaju tu, kao da se nalaze na jedinom mestu na svetu gde bi mogli biti. Cak i da je udobno i lepo, ali samo to. I posle nekog vremena, jedno od dvoje, pocinje da se oseca zatvorenim i pocinje da trazi vrata da izadje. Na pocetku ih samo otvori. Zatim izadje malo napolje. A onda, iznenada, nestaje. Onaj drugi ili ona druga, ostaje tu sa svojim namestajem i ne shvata bas najbolje sta se zaista dogodilo.

- Kakva tuga.

- Da.

- Ali nije neizbezno, zar ne?

- Ne. Zavisi od prepoznavanja. Da li je bilo autenticno ili ne

петак, 20. август 2010.

Stefani Kalos-Skrhana za tebe

...pogledajte lica i tela ljudi koje volite.Eksplicitnu lepotu koja ne potiče od mekoće kože ili neutralnosti izraza,već od mreže iskustava koja je ostavila svoj trag.Svako lice,svako telo živi je fosilni zapis.Zapis i mačkama,neprijateljima,teškim porođajima;o nesrećama,okrutnostima,blagoslovima.Podsećanja na ludosti,pohlepu,nesmotrenost,nestrpljivost.Trenuta k vremena,sećanja,sačuvan i pohranjen unutar tela i na telu.Ne mora vam se reći da su ti zapisi ono što vašeg ljubavnika čini prelepim.Ako Bog postoji,on je tamo,u malim,odbačenim delićima,grubim,nasumičnim,koji nemaju sebi ravnog.

Clarissa Pinkola Estes "Žene koje trče s vukovima"

"Žena mora svoje prijatelje i ljubavnike mudro birati, jer i oni mogu postati slični zloj maćehi i njezinim pokvarenim kćerima. Našim ljubavnicima ćesto dajemo moć velikog maga - velikog čarobnjaka. To je lako učiniti, jer ako se uistinu zbližimo, onda to postaje, ili nam se barem čini, nalik na otključavanje čarobnog staklenog atelijera. Ljubavnik može ugroziti i/ili uništiti čak i najtrajnije veze s našim vlastitim ciklusima i idejama. Razornog ljubavnika valja izbjegavati. Bolji je ljubavnik onaj koji je fino sazdan od snažnih psihičkih mišića, a nježna mesa. Divljoj ženi pomaže i kad je ljubavnik također pomalo vidovit, osoba kojoj pogled "prodire" u njezino srce...
Pažljiv odabir prijatelja i ljubavnika, da ne spominjemo učitelje, ključan je zato da bismo ostali svjesni i intuitivni te da bismo imali kontrolu nad plamtećim svjetlom koje vidi i zna."

понедељак, 16. август 2010.

H.L.Borhes


Jednog dana ili jedne noći – kakva je razlika između mojih dana i noći? Sanjao sam da se na podu ćelije nalazi zrno peska. Ponovo sam zaspao ravnodušno; sanjao sam da sam se probudio i da su sada bila dva zrna peska. Ponovo sam zaspao; sanjao sam da su zatim bila tri zrna peska. Zrna su se tako množila dok nisu preplavila ćeliju, a ja sam umirao pod tom peščanom poluloptom. Ali shvatih da je to samo san; probudio sam se s ogromnim naporom. Međutim, buđenje je bilo uzaludno; davio sam se u moru peska. Čuh neki glas: „Nisi se probudio u javu, već u prošli san. Taj san nalazi se u drugom snu kojih ima onoliko koliko ima zrna peska.
Put koji ćeš morati proći je beskrajan, tako da ćeš umreti pre no što se probudiš.“
Osetih da sam izgubljen. Usta su mi bila puna peska, ali sam uspeo uzviknuti: „Pesak iz sna me ne može ubiti, niti ima snova koji izviru iz drugih snova“. Probudi me bljesak svetlosti..
U tmini iznad mene lebdio je svetlosni krug. Videh lice i ruke stražara, uže, meso, ćup..
Čovek se postepeno poistovjećuje s oblikom svoje sudbine..
Tada se dogodi nešto što niti mogu zaboraviti, nit mogu ispričati: spajanje s bogom, svemirom ( ne znam ima li razlike između ove dve reči). Zanos ne ponavlja svoje simbole; neki su videli boga u jednom blesku svetlosti, drugi u maču, treći u laticama ruže..

DŽENET VINTERSON - STRAST

U legendama niko Sveti Gral nije osvojio silom. To je uspelo Persivalu, nežnom vitezu, koji je ušao u razrušenu kapelu i našao što su drugi prevideli, tako što je prosto seo i mirovao. Mislim sada da sloboda nije biti ni moćan ni bogat, ni omiljen ni bez obaveza, već biti u stanju da voliš. Voleti drugoga toliko da makar i za tren zaboraviš na sebe, to znači biti slobodan. Mistici i crkvenjaci govore o odbacivanju ovog tela i njegovih žudnji, o odbijanju da robuješ puti. Ne kažu da se kroz put (telesno) osloba?amo. Da će nas žudnja za drugim uzdići iz nas samih potpunije no išta božansko.
Mlak smo mi svet i naša čežnja za slobodom, čežnja je za ljubavlju. Da imamo hrabrosti da volimo, ne bismo toliko cenili sve te ratne činove.
Ljubav je, kažu, ropstvo, a strast je demon i mnogi su se zbog ljubavi izgubili. Znam da je ovo istina, ali znam da i bez ljubavi samo pipamo kroz tunele svojih života i nikad sunca ne vidimo. Kad sam se zaljubio, to je bilo kao da sam prvi put pogledao u ogledalo i video sebe. U čudu sam podigao ruku i dotakao svoje obraze, svoje grlo. To sam bio ja. A kad sam se video i privikao se na to ko sam, nisam se bojao da poneki deo sebe mrzim, jer sam želeo da budem dostojan onoga u koga je ogledalo.
Tada, pošto sam prvi put osmotrio sebe, osmotrio sam svet i video da je raznolikiji i lepši no sto sam mislio. Kao i većina ljudi uživao sam u toplim večerima, u mirisu hrane i pticama koje probadaju nebo, ali nisam bio ni mistik ni Božji čovek i nisam osećao zanos o kojem sam čitao. Čeznuo sam za osećanjima, mada vam u to vreme ovo ne bih umeo reći. Reči kao što su strast i zanos... svi ih naučimo, ali one ostaju mrtve na stranici. Ponekad ih prevrćemo, da saznamo šta je s druge strane, i svako ima svoju priču o nekoj ženi ili nekom bordelu, o opijumskoj noći ili ratu. Toga se bojimo. Bojimo se strasti i smejemo se prejakoj ljubavi i onima koji previše vole.
A opet, čeznemo da nešto osetimo.

недеља, 15. август 2010.

P. Bosmans

Optimisti su neobična bića.
Kad je sva zemlja puna trnja i čičaka,
oni još uvek uspevaju pronaći cvet.
Kad se sve sasuši i postane pustinja,
oni su retke ptice koje osećaju oazu.
Kad optimisti naiđu na široku bujicu pesimista,
dobijaju iznenada druga imena:
zanesenjaci koji žive mimo stvarnosti;
naivci koji nemaju pojma;
sanjari koji se predaju utopijama...
Optimisti često kreću na put.
Oni su na putu ka drugoj strani, ka sunčanoj strani.
Ka zemlji gde se može živeti i preživeti.
Humor čini mnoge stvari relativnima.
Što se čini strašno veliko,
postaje smešno maleno.
Što se čini užasno teško,
gubi težinu koja pritiska.
Humor čini mogućim i nemoguće stvari.
Samo će optimisti preživeti!

Piroska Budisin

Daj mi snage
Da volim i kad je tesko
Da prastam i kad nemam snage
Da zelim i kad nastupe suse
Daj mi snage
Da verujem i kad ne cujem zvona
Da nadjem put i kad se izgubim
Da se molim i kad nas nema
Daj mi snage
Da izdrzim i kad stanem
Da plivam i kad tonem
Da se dignem i kad padnem
Daj mi snage
Da prepoznam boje boli
Da vidim koliko me ko voli
Da cutim i kad bi nesto rekla
Daj mi snage.

четвртак, 5. август 2010.

strange times, strange dreams

H. L. Borhes ♥

Zatvaram oci i vidim jato ptica. Vizija traje jednu sekundu, mozda i manje, ne znam koliko sam ptica video. Da li je njihov broj bio odredjen ili neodredjen? Taj problem obuhvata i problem postojanja Boga. Ako Bog ne postoji, broj je neodredjen, jer niko nije mogao da ih izbroji. U tom slucaju video sam, recimo, manje od deset, a vise od jedne ptice, ali nisam video devet, osam , sedam, sest, pet, cetiri, tri ili dve ptice. Video sam broj izmedju deset i jedan, koji nije devet, osam, sedam, sest, pet i tako dalje. Taj celi broj je nezamisliv, dakle Bog postoji.

Carrie & Miguel

Casa do Monte - Portugal // 5D Mark II - 24p from Miguel Santana da Silva on Vimeo.

понедељак, 2. август 2010.

Samantha Pleet - Spring 2010

Samantha Pleet - Spring 2010 from Samantha Pleet on Vimeo.

Charles Baudelaire - Hemisfera u kosi

Dopusti mi da udishem dugo ,dugo,
miris tvojih kosa,
da uronim u njih svoje lice
kao sto zedan uranja glavu u vodu izvora
i da masem njima
kao mirisljavom maramicom
istresajuci iz njih uspomene.
Kad bi samo mogla znati sta sve vidim
sta sve osecam
sta sve cujem u tvojim kosama
moja dusha lebdi na mirisima
kao sto dusha drugih lebdi na muzici.
Tvoje kose kriju ceo jedan svet
pun jedara i jarbola,
u njima leze velika mora
ciji me monsuni nose prema
blazenim podnebljima
gde je prostor plavetniji i dublji
gde je vazduh mirisljav
od plodova lisca i ljudske puti
U okeanu tvojih kosa
nazirem luku
punu tuznih pesama
krepkih ljudi
svih nacija
ladja svih oblika
koje ocrtavaju svoju tananu slozenu arhitekturu
na beskrajnom nebu
gde pociva vecna toplota.
U milovanju tvojih kosa
ponovo nalazim malaksalu tugu
dugih casova
provedenih na divanu
u kabini neke lepe ladje
koju jedva primetno ljulja zanjihana voda bure
izmedju saksija sa cvecem
i praznih posuda iz kojih struji svezina
u toplom domu tvojih kosa
udisem miris duvana izmesan s' opijumom,secerom
u noci tvojih kosa vidim
blistavo plavetnilo tropskog neba.
U maljavim pribezjima tvojih kosa
opijam se mirisima sacinjenim od sumske smole ,mosusa i kokosovog ulja.
Dopusti mi da ujedam
tvoje crne teske pletenice,
Kada grickam tvoje gipke i nepokorne kose
cini mi se da jedem uspomene...