Friedrich Nietzsche – Jedino luda, jedino pjesnik

Iz bistrog zraka
kada utjesna rosa
na zemlju vec pada,
nevidljivo i necujno,
- laku obucu jer nosi
ta rosa, tesiteljska, poput blagih utjeha-
sjecas li se onda, sjecas, plameno srce,
kako si negda zedno bilo
nebesnih suza i rosnih kapi,
kako si zedjalo, umorno i sprzeno,
dok su po zutim stazama travnim
opaki zraci sunca u sutonu
vitlali oko tebe kroz crno drvece,
jarki zraci, zaslepljujuci, zlokobni.
- Ti zenik istine? – rugali su se.
Ne! Ti si samo pjesnik,
zvjerka, lukava, grabljiva, pritvorna,
osudjena da vara,
da vara uceno i hotice,
pohlepna plena,
maskirana razlicno,
u sebe samu,
maskirana u vlastiti plijen.
To da je – zenik istine?…
Luda jedino! Pjesnik!
Samo sareno pricalo,
pod maskama lude o svemu i svacemu,
leprsajuci po varljivim parovima rijeci,
po dugama-varkama
izmedju laznih nebesa,
sunjajuci se i svrljajuci naokolo -
jedino luda! pjesnik jedino!
I to je – zenik istine?…
Ne miran, ukocen, gladak, hladan,
u kip pretvoren,
u sveti stub,
ne smesten pred hramove,
vrata nekog boga:
ne! nego dusman takvih kipova vrline,
divljini, zavicaju, blizi nego hramovima,
pun macje objesti
kroz svaki prozor iskacuci
hop! u svakakvi udes;
svaku prasumu nanjusivsi
da bi u prasumama
medju sarolikum zvjerima grabljivim
ti poput grijeha zdrav, lijep i saren vitlao,
sladostrasnih usana,
opijen rugom, paklom krvozedno,
loveci plijen, krisom, trcao obmanjujuci…
Ili orlu slican koji dugo
dugo nepomicno u bezdane gleda,
u svoje bezdane…
- Oh, kako se oni sunovracuju tu,
nanize, sve dublje,
u sve dublje dubine obrusavaju! -
I zatim se,
naglo,
okomito strmoglavi,
strelovito sjuri medju jagnjad,
svirepo ih zeljan,
sav obuzet gladju
I mahnit za dusana jagnjecimm,
srdit i jarostan prema svemu
sto izgleda samo dobrostivo,
poput ovce kudravo,
blesasto, blagonaklono od jagnjeceg mlijeka…
Eto takve su,
orlovske, panterske,
pjesnikove ceznje, takve su
tvoje ceznje ispod hiljadu maski,
ti ludo! Pjesnice!…
Ti koji si covjeka gledao
kao boga i kao jagnje, -
rastrgnut boga u covjeku,
kao i ovce u covjeku
i smijati se raztrzuci -
to je, to je tvoja blazenost,
blazenost orla i pantera,
blazenost pjesnika i lude!…
U bistrom zraku
kada se srp mjesecev
zelen medju purpurnom rumeni
i zavidan vec prikrada -
i, dusmanin danu,
svakim svojim korakom potajno
kosi vreze ruza,
sve dok ne padnu nazad,
blijede, u sjenu noci:
tako padoh i ja sam negdje,
iz ludila moga za istinom,
iz bezumnih mojih ceznji za velikim danom,
umoran od dana, bolan od svijetla,
- padoh dolje, u suton, u sjenku,
istinom Jednom
spaljen i zedan nje
- secas li se jos, sjecas, plameno srce,
kako si nekad zedno bilo? -
Bas ja izgnan da budem
od svake istine!
Luda sam i nista drugo!
PJESNIK jedino!

???

Neces jos dugo biti zedno, plameno srce!
Obecanje je u zraku, sapucu mi ga nepoznata usta:
- velika svezini dolazi …
U podne je moje sunce peklo nada mnom:
pozdravljam vas sto dolazite,
vi – iznenadni vjetrovi,
vi – svjezi duhovi popodneva!
Nailazi zrak tudj i cist.
Ne merka li me,
zavodnicki,
preteci pogled noci?
Ostani jako, srce moje neustrasivo!
I ne pitaj: zasto?