субота, 20. новембар 2010.

„Moll Flanders“ - Daniel Defo


Zene mnogo puta same sebe dovode u polozaj jos nizi od onoga u kojem se zene opste nalaze,a koji je,neka mi bude dopusteno da sudim nepristojno, i onako vec nizak, one se kazem,same dovode u polozaj nizi od opsteg polozaja zene i pripremaju svoje jos vece ponizenje dopustajuci unapred muskarcima da ih vredjaju, mada moram priznati, nikako ne vidim razloga da bi to zenama bilo potrebno.
Nema nikakve sumnje da zene ne mogu nicim toliko lako podici svoj ugled u ocima muskarca koliko odlucnoscu da budu nepopustiljive i da svojim udvaracima daju na znanje kako ne dopustaju da ih obesceljuju i kako se nimalo ne plase da kaze ne. Ja sam medjutim, daleko od toga, da bih uzela kao dokazano da je broj zena tako velik, a broj muskaraca tako malen. Ali,ako zele da kazem istinu,reci cu im da je nepovoljan broj zena strahovito sramota za muskarce, samo za njih i ni za koga drugog; naime pokvarenost naseg vremena i razuzdanost ljudi takvi su da je jednom recju, dosta malen broj muskaraca s kojim bi se cestita zena mogla upustiti. Nijedan razborit covek nece manje ceniti neku zenu zato sto se predala pri prvom nasrtanju, naprotiv morao bi je smatrati za najtraljavije stvorenje kad bi dopustila drugacije, onako kao sto zene danas obicno postupaju.

„Budjenje“ Antoni De Malo

Vecina ljudi je, i neznajuci to, uspavana. Radjaju se uspavani, zive uspavani, zene se i udaju uspavane, podizu decu uspavani, umiru uspavani, da se nikad stvarno ne probude.
Nikada ne uspevaju da shvate lepotu i cudesnost onoga sto nazivamo ljudskom egzistencijom.
Pa ipak, vecina ljudi nikada ne uspeva da shvati kako je sve dobro, jer su utonuli u san.
Zive u kosmaru.
Jedan covek lupa na vrata sobe svog sina. „Carli“, kaze,“probudi se!“ „Necu da ustanem, tata“,odgovori mu Carli. Otac vice:“Ustaj, moras u skolu!“ „Necu da idem u skolu!“, kaze Carli. Otac ga pita „A zasto neces?“ „Iz tri razloga, „kaze Carli.“Kao prvo, skola mi je dosadna; drugo, ucenici mi se rugaju; a trece, mrzim skolu.“ Otac mu onda uzvrati: „Dobro, sad cu ja tebi reci tri razloga zbog kojih moras da ides u skolu; kao prvo, to je tvoja duznost; drugo, jer imas cetrdeset pet godina; a trece, jer si direktor.“
Probudite se. Probudite se. Odrasli ste. Niste vise mali da samo spavate. Prestanite da se zabavljate svojim igrackama. Vecina ljudi tvrdi kako hoce da izadju iz decjeg vrtica,ali ne treba im verovati. Ne verujte u to.Ljudi samo zele da povrate svoje polomljene igracke.
„Vratite mi moju zenu. Vratite mi moj posao. Vratite mi moj novac. Vratite mi moj ugled, moj uspeh.“
Budjenje nije prijatno. Covek lepo lezi u krevetu, budjenje ga samo uznemiri.
Zato mudrac ne pokusava da probudi ljude oko sebe.
Nadam se da cu umreti da budem mudar u ovoj prilici,i ne ucinim ni najmanji pokusaj da vas probudim,ako spavate. To se mene ne tice, i pored toga sto vam povremeno kazem: „Probudite se.“ Ja samo treba da produzim napred svojim putem, da i dalje igram svoj ples.

Ch. Baudelaire... / Stranac





- Koga najvoliš, zagonetni čovječe, Oca ili majku, sestru ili brata?

- Nemam ni oca ni majke, ni sestre ni brata.

- A prijatelji?

- Do dana današnjega nisam upoznao smisao ove riječi.

- A domaja?

- Ne znam pod kojom je širinom smještena.

- Ljepota?

- Rado bih je volio, da je besmrtna božica.

- Zlato?

- Mrzim ga kao što vi mrzite Boga.

- Pa što onda voliš, neobični stranče?

- Volim oblake... oblake, što prolaze... ondje... divne oblake!

недеља, 14. новембар 2010.

Halil Džubran (Kahlil Gibran) - TVOJ LIBAN I MOJ

Ti imas tvoj Liban i ja imam moj.
Tvoj Liban je politicki i ima svoje probleme.
Moj je prirodan Liban u svoj svojoj ljepoti.
Ti imas svoj Liban sa programima i sukobima.
Ja imam moj sa njegovim snovima i nadama.
Budi zadovoljan sa tvojim Libanom, kao sto sam ja zadovoljan sa svojom vizijom o slobodnom Libanu.
Tvoj Liban je zapleteni politicki cvor koji vrijeme nastoji da razveze.
Moj Liban je lanac od brezuljaka i planina koje se s postovanjem i velicanstveno uzdizu prema nebu.
Tvoj Liban je medjunarodni problem koji tek treba razrijesiti.
Moj Liban je miran, zacarane sumorece doline sa crkvenim zvonima i sapucucim potocima.
Tvoj Liban je takmicenje izmedju protivnika sa zapada i onoga sa juga.
Moj Liban je krilata molitva koja lebdi u zoru kad pastiri vode svoja stada na pasu i, opet, uvece kad se seljaci vracaju sa livada i iz vinograda.
Tvoj Liban je popis beznacajnih glava.
Moj je vedra planina koja stoji izmedju mora i ravnica, kao pjesnik izmedju jedne i druge vjecnosti.
Tvoj Liban je prevara lisice kad se sretne sa hijenom i lukavost hijene kad ova sretne vuka.
Moj Liban je vijenac sjecanja djevojaka koje klicu od radosti i djevicakoje pjevaju izmedju gumna i presa za vino.
Tvoj Liban je partija saha izmedju biskupa i generala.
Moj Liban je hram u kojem moja dusa nalazi nebo kad se zamori civilizacijom koja juri na skriputavim tockovima.
Tvoj Liban su dva covjeka: jedan koji placa namete i drugi koji ih skuplja.
Moj Liban je onaj koji naslanja svoju glavu na svoju ruku u sjenci Svetog Kedra, zaboravljajuci na sve osim Gospoda i svjetlost Sunca.
Tvoj Liban su pristanista, poste i trgovine.
Moj Liban je daleka misao, plamena ljubav i bozanska rijec koju zemlja sapuce na uho prostranstva.
Tvoj Liban su postavljeni sluzbenici, cinovnici i direktori.
Moj Liban je rast mladosti, odlucnost zrelosti i mudrost starosti.
Tvoj Liban su predstavnistva i odbori.
Moj Liban se zdruzivanje i okupljanje oko ognjista u nocima bure kad je tama ublazena bjelinom snijega.
Tvoj Liban su partije i sekte.
Moj Liban je omladina koja se vere po stjenovitim visinama, gazi po potocima i luta po poljima.
Tvoj Liban su govori, predavanja i rasprave.
Moj je pjevanje slavuja, sustanje grana u sumama, odjeci pastirove frule u dolinama.
Tvoj Liban su prerusavanja, pozajmljene ideje i prevara.
Moj Liban je jednostavna i gola istina.
Tvoj Liban su zakoni, propisi, dokumenti i diplomatska akta.
Moj je u dodiru sa tajnama zivota koje on zna bez svjesnog znanja; moj Liban je ceznja koja sa svojim osjetljivim vrhom dostize daleki kraj nevidjenog i vjeruje da je to san.
Tvoj Liban je mrgodan starac koji gladi svoju bradu i misli samo na sebe.
Moj Liban je mladic uspravan kao kula, koja se osmjehuje kao zora i misli na druge kao sto misli na sebe.
Tvoj Liban trazi da bude odvojen i zajedno sa Sirijom u isto vrijeme. *
Moj Liban se niti sjedinjava niti razdvaja, niti prosiruje niti smanjuje.
Ti imas tvoj Liban, a ja imam moj.
Ti imas tvoj Liban i njegove sinove, a ja imam moj i njegove sinove.
Ali, ko su sinovi tvog Libana?
Dozvoli da ti pokazem njihovu stvarnost:
Oni su ti, cije su duse rodjene u bolnicama Zapada, ciji su umovi probudjeni u krilu gramzivaca koji igraju ulogu darezljivaca.
Oni su kao savitljive grane koje se savijaju desno i lijevo. One drhte ujutro i uvece, ali nisu svjesne svog drhtanja.
Oni su kao brod bez jarbola i krme koga udaraju talasi. Sumnjicavost je njegov kapetan, a njegova luka je spilja vukodlaka. Nije li svaka prijestonica Evrope vukodlacka spilja?
Ovi sinovi su jaki i rjeciti medju sobom, ali slabi i nijemi medju Evropljanima.
Oni su slobodni i usrdni reformatori, ali samo u novinama i na govornicama.
Oni krekecu kao zabe i kazu: „Mi se oslobadjamo od naseg starog neprijatelja“, dok se njihov stari neprijatelj skriva u njima samima.
Oni koracaju na pogrebnoj procesiji pjevajuci i trubeci, ali pozdravljaju svadbenu povorku na konjima naricuci i kidajuci odjecu.
Oni ne znaju za glad dok je ne osjete u svojim dzepovima. Kad sretnu nekog ko je duhovno gladan, onoga se klone i podsmjevaju mu se govoreci: „On je samo duh koji hoda po svijetu fantoma."
Oni su kao robovi koji, zato sto su zahrdjale okove zamijenili sjajnim, smatraju sebe slobodnim.
To su sinovi tvog Libana. Ima li nekog medju njima tako cvrstog kao stijene Libana, tako slatkog i bistrog kao vode Libana, tako cistog i svjezeg kao okrepljujuci povjetarac Libana?
Ima li nekog medju njima koji moze da tvrdi da je njegov zivot da je njegov zivot bio kap krvi u venama Libana ili suza u njegovim ocima ili osmjeh na njegovim usnama?
To su sinovi tvog Libana. Kako su oni veliki u tvojim ocima, a kako mali u mojim!
A sad dozvoli da pokazem sinove moga Libana:
Oni su seljaci koji kamenito tle preobracaju u vocnjake i vrtove;
Oni su pastiri koji vode svoja stada od jedne do druge doline da bi mogla da se uvecaju i umnoze, da ti pruze svoje meso za hranu i svoju vunu za odjecu;
Sinovi mog Libana su vinogradari koji muljaju grozdje i prave dobro vino;
Ocevi koji podizu dudovo drvece i oni koji predu svilu;
Muzevi koji zanju zito i zene koje sakupljaju snopove;
Oni su zidari i grncari, tkaci i livci crkvenih zvona;
Oni su pjesnici i pjevaci koji svoju dusu izlivaju u nove stihove;
Oni su ti koji su otisli iz Libana bez prebijene pare u neku drugu zemlju sa plamenom odlukom u srcu da se vrate punih ruku i sa lovorovim vijencem ostvarenja koji krase njihova cela;
Oni se prilagodjavaju novoj okolini i cijenjeni su kudgod idu.
To su sinovi mog Libana, neugasive buktinje i so koja se ne moze pokvariti;
Oni hodaju krepkim nogama prema istini, ljepoti i savrsenstvu.
Sta ces ti ostaviti Libanu i njegovim sinovima sto godina od danas?
Reci mi, sta ces ti ostaviti za buducnost osim izgovora, lazi i gluposti?
Vjerujes li da ce etar primiti u sebe duhove smrti i dah grobova?
Da li zamisljas da njegovo tijelo u dronjcima gusi zivot?
Istinu da ti kazem, da ce maslina koju je zasadio seljak u podnozju planina Libana, nadzivjeti tvoja djela i ostvarenja. I drveni plug koji vuku dva vola preko terase Libana ce nadmasiti tvoje nade i ambicije.
Kazem ti, i savjest kosmosa mi je svjedok, da pjesma beraca povrca na padinama Libana je vrijednija od brbljanja tvojih uvazenih licnosti.
Sjeti se da si nula. Ali kad shvatis moju malenkost, moja netrpeljivost prema tebi preobratice se u saosjecanje i ljubav. Steta sto ti to ne razumijes.
Ti imas tvoj Liban, a ja imam moj.
Ti imas tvoj Liban i njegove sinove. Budi zadovoljan njim i njima ako si srecan sa praznim mjehurima. Sto se mene tice, ja sam srecan i lijepo mi je sa mojim Libanom i ima slatkoce, zadovoljstva i mirnoce u mom postovanju prema njemu.

среда, 10. новембар 2010.

Friedrich Nietzsche – Jedino luda, jedino pjesnik


Iz bistrog zraka
kada utjesna rosa
na zemlju vec pada,
nevidljivo i necujno,
- laku obucu jer nosi
ta rosa, tesiteljska, poput blagih utjeha-
sjecas li se onda, sjecas, plameno srce,
kako si negda zedno bilo
nebesnih suza i rosnih kapi,
kako si zedjalo, umorno i sprzeno,
dok su po zutim stazama travnim
opaki zraci sunca u sutonu
vitlali oko tebe kroz crno drvece,
jarki zraci, zaslepljujuci, zlokobni.
- Ti zenik istine? – rugali su se.
Ne! Ti si samo pjesnik,
zvjerka, lukava, grabljiva, pritvorna,
osudjena da vara,
da vara uceno i hotice,
pohlepna plena,
maskirana razlicno,
u sebe samu,
maskirana u vlastiti plijen.
To da je – zenik istine?…
Luda jedino! Pjesnik!
Samo sareno pricalo,
pod maskama lude o svemu i svacemu,
leprsajuci po varljivim parovima rijeci,
po dugama-varkama
izmedju laznih nebesa,
sunjajuci se i svrljajuci naokolo -
jedino luda! pjesnik jedino!
I to je – zenik istine?…
Ne miran, ukocen, gladak, hladan,
u kip pretvoren,
u sveti stub,
ne smesten pred hramove,
vrata nekog boga:
ne! nego dusman takvih kipova vrline,
divljini, zavicaju, blizi nego hramovima,
pun macje objesti
kroz svaki prozor iskacuci
hop! u svakakvi udes;
svaku prasumu nanjusivsi
da bi u prasumama
medju sarolikum zvjerima grabljivim
ti poput grijeha zdrav, lijep i saren vitlao,
sladostrasnih usana,
opijen rugom, paklom krvozedno,
loveci plijen, krisom, trcao obmanjujuci…
Ili orlu slican koji dugo
dugo nepomicno u bezdane gleda,
u svoje bezdane…
- Oh, kako se oni sunovracuju tu,
nanize, sve dublje,
u sve dublje dubine obrusavaju! -
I zatim se,
naglo,
okomito strmoglavi,
strelovito sjuri medju jagnjad,
svirepo ih zeljan,
sav obuzet gladju
I mahnit za dusana jagnjecimm,
srdit i jarostan prema svemu
sto izgleda samo dobrostivo,
poput ovce kudravo,
blesasto, blagonaklono od jagnjeceg mlijeka…
Eto takve su,
orlovske, panterske,
pjesnikove ceznje, takve su
tvoje ceznje ispod hiljadu maski,
ti ludo! Pjesnice!…
Ti koji si covjeka gledao
kao boga i kao jagnje, -
rastrgnut boga u covjeku,
kao i ovce u covjeku
i smijati se raztrzuci -
to je, to je tvoja blazenost,
blazenost orla i pantera,
blazenost pjesnika i lude!…
U bistrom zraku
kada se srp mjesecev
zelen medju purpurnom rumeni
i zavidan vec prikrada -
i, dusmanin danu,
svakim svojim korakom potajno
kosi vreze ruza,
sve dok ne padnu nazad,
blijede, u sjenu noci:
tako padoh i ja sam negdje,
iz ludila moga za istinom,
iz bezumnih mojih ceznji za velikim danom,
umoran od dana, bolan od svijetla,
- padoh dolje, u suton, u sjenku,
istinom Jednom
spaljen i zedan nje
- secas li se jos, sjecas, plameno srce,
kako si nekad zedno bilo? -
Bas ja izgnan da budem
od svake istine!
Luda sam i nista drugo!
PJESNIK jedino!

???

Neces jos dugo biti zedno, plameno srce!
Obecanje je u zraku, sapucu mi ga nepoznata usta:
- velika svezini dolazi …
U podne je moje sunce peklo nada mnom:
pozdravljam vas sto dolazite,
vi – iznenadni vjetrovi,
vi – svjezi duhovi popodneva!
Nailazi zrak tudj i cist.
Ne merka li me,
zavodnicki,
preteci pogled noci?
Ostani jako, srce moje neustrasivo!
I ne pitaj: zasto?

понедељак, 1. новембар 2010.

Erih From o ljubavi

Zrela ljubav je sjedinjenje pod uslovom očuvanja sopstvenog integriteta, sopstvene individualnosti. Ljubav je aktivna čovekova moć, moć koja ruši zidove što razdvajaju čoveka od njegovih bližnjih, koja ga sjedinjuje sa drugima; ljubav pomaže čoveku da prevaziđe osećaj izolacije i izdvojenosti, a ipak mu dopušta da bude svoj, da zadrži svoj integritet. U ljubavi se događa paradoks da dva bića postaju jedno, a da ipak ostaju dva.