Nema nikakve sumnje da zene ne mogu nicim toliko lako podici svoj ugled u ocima muskarca koliko odlucnoscu da budu nepopustiljive i da svojim udvaracima daju na znanje kako ne dopustaju da ih obesceljuju i kako se nimalo ne plase da kaze ne. Ja sam medjutim, daleko od toga, da bih uzela kao dokazano da je broj zena tako velik, a broj muskaraca tako malen. Ali,ako zele da kazem istinu,reci cu im da je nepovoljan broj zena strahovito sramota za muskarce, samo za njih i ni za koga drugog; naime pokvarenost naseg vremena i razuzdanost ljudi takvi su da je jednom recju, dosta malen broj muskaraca s kojim bi se cestita zena mogla upustiti. Nijedan razborit covek nece manje ceniti neku zenu zato sto se predala pri prvom nasrtanju, naprotiv morao bi je smatrati za najtraljavije stvorenje kad bi dopustila drugacije, onako kao sto zene danas obicno postupaju.
субота, 20. новембар 2010.
„Moll Flanders“ - Daniel Defo
Nema nikakve sumnje da zene ne mogu nicim toliko lako podici svoj ugled u ocima muskarca koliko odlucnoscu da budu nepopustiljive i da svojim udvaracima daju na znanje kako ne dopustaju da ih obesceljuju i kako se nimalo ne plase da kaze ne. Ja sam medjutim, daleko od toga, da bih uzela kao dokazano da je broj zena tako velik, a broj muskaraca tako malen. Ali,ako zele da kazem istinu,reci cu im da je nepovoljan broj zena strahovito sramota za muskarce, samo za njih i ni za koga drugog; naime pokvarenost naseg vremena i razuzdanost ljudi takvi su da je jednom recju, dosta malen broj muskaraca s kojim bi se cestita zena mogla upustiti. Nijedan razborit covek nece manje ceniti neku zenu zato sto se predala pri prvom nasrtanju, naprotiv morao bi je smatrati za najtraljavije stvorenje kad bi dopustila drugacije, onako kao sto zene danas obicno postupaju.
„Budjenje“ Antoni De Malo
Nikada ne uspevaju da shvate lepotu i cudesnost onoga sto nazivamo ljudskom egzistencijom.
Pa ipak, vecina ljudi nikada ne uspeva da shvati kako je sve dobro, jer su utonuli u san.
Zive u kosmaru.
Jedan covek lupa na vrata sobe svog sina. „Carli“, kaze,“probudi se!“ „Necu da ustanem, tata“,odgovori mu Carli. Otac vice:“Ustaj, moras u skolu!“ „Necu da idem u skolu!“, kaze Carli. Otac ga pita „A zasto neces?“ „Iz tri razloga, „kaze Carli.“Kao prvo, skola mi je dosadna; drugo, ucenici mi se rugaju; a trece, mrzim skolu.“ Otac mu onda uzvrati: „Dobro, sad cu ja tebi reci tri razloga zbog kojih moras da ides u skolu; kao prvo, to je tvoja duznost; drugo, jer imas cetrdeset pet godina; a trece, jer si direktor.“
Probudite se. Probudite se. Odrasli ste. Niste vise mali da samo spavate. Prestanite da se zabavljate svojim igrackama. Vecina ljudi tvrdi kako hoce da izadju iz decjeg vrtica,ali ne treba im verovati. Ne verujte u to.Ljudi samo zele da povrate svoje polomljene igracke.
„Vratite mi moju zenu. Vratite mi moj posao. Vratite mi moj novac. Vratite mi moj ugled, moj uspeh.“
Budjenje nije prijatno. Covek lepo lezi u krevetu, budjenje ga samo uznemiri.
Zato mudrac ne pokusava da probudi ljude oko sebe.
Nadam se da cu umreti da budem mudar u ovoj prilici,i ne ucinim ni najmanji pokusaj da vas probudim,ako spavate. To se mene ne tice, i pored toga sto vam povremeno kazem: „Probudite se.“ Ja samo treba da produzim napred svojim putem, da i dalje igram svoj ples.
Ch. Baudelaire... / Stranac
- Nemam ni oca ni majke, ni sestre ni brata.
- A prijatelji?
- Do dana današnjega nisam upoznao smisao ove riječi.
- A domaja?
- Ne znam pod kojom je širinom smještena.
- Ljepota?
- Rado bih je volio, da je besmrtna božica.
- Zlato?
- Mrzim ga kao što vi mrzite Boga.
- Pa što onda voliš, neobični stranče?
- Volim oblake... oblake, što prolaze... ondje... divne oblake!
недеља, 14. новембар 2010.
Halil Džubran (Kahlil Gibran) - TVOJ LIBAN I MOJ
среда, 10. новембар 2010.
Friedrich Nietzsche – Jedino luda, jedino pjesnik
Iz bistrog zraka
kada utjesna rosa
na zemlju vec pada,
nevidljivo i necujno,
- laku obucu jer nosi
ta rosa, tesiteljska, poput blagih utjeha-
sjecas li se onda, sjecas, plameno srce,
kako si negda zedno bilo
nebesnih suza i rosnih kapi,
kako si zedjalo, umorno i sprzeno,
dok su po zutim stazama travnim
opaki zraci sunca u sutonu
vitlali oko tebe kroz crno drvece,
jarki zraci, zaslepljujuci, zlokobni.
- Ti zenik istine? – rugali su se.
Ne! Ti si samo pjesnik,
zvjerka, lukava, grabljiva, pritvorna,
osudjena da vara,
da vara uceno i hotice,
pohlepna plena,
maskirana razlicno,
u sebe samu,
maskirana u vlastiti plijen.
To da je – zenik istine?…
Luda jedino! Pjesnik!
Samo sareno pricalo,
pod maskama lude o svemu i svacemu,
leprsajuci po varljivim parovima rijeci,
po dugama-varkama
izmedju laznih nebesa,
sunjajuci se i svrljajuci naokolo -
jedino luda! pjesnik jedino!
I to je – zenik istine?…
Ne miran, ukocen, gladak, hladan,
u kip pretvoren,
u sveti stub,
ne smesten pred hramove,
vrata nekog boga:
ne! nego dusman takvih kipova vrline,
divljini, zavicaju, blizi nego hramovima,
pun macje objesti
kroz svaki prozor iskacuci
hop! u svakakvi udes;
svaku prasumu nanjusivsi
da bi u prasumama
medju sarolikum zvjerima grabljivim
ti poput grijeha zdrav, lijep i saren vitlao,
sladostrasnih usana,
opijen rugom, paklom krvozedno,
loveci plijen, krisom, trcao obmanjujuci…
Ili orlu slican koji dugo
dugo nepomicno u bezdane gleda,
u svoje bezdane…
- Oh, kako se oni sunovracuju tu,
nanize, sve dublje,
u sve dublje dubine obrusavaju! -
I zatim se,
naglo,
okomito strmoglavi,
strelovito sjuri medju jagnjad,
svirepo ih zeljan,
sav obuzet gladju
I mahnit za dusana jagnjecimm,
srdit i jarostan prema svemu
sto izgleda samo dobrostivo,
poput ovce kudravo,
blesasto, blagonaklono od jagnjeceg mlijeka…
Eto takve su,
orlovske, panterske,
pjesnikove ceznje, takve su
tvoje ceznje ispod hiljadu maski,
ti ludo! Pjesnice!…
Ti koji si covjeka gledao
kao boga i kao jagnje, -
rastrgnut boga u covjeku,
kao i ovce u covjeku
i smijati se raztrzuci -
to je, to je tvoja blazenost,
blazenost orla i pantera,
blazenost pjesnika i lude!…
U bistrom zraku
kada se srp mjesecev
zelen medju purpurnom rumeni
i zavidan vec prikrada -
i, dusmanin danu,
svakim svojim korakom potajno
kosi vreze ruza,
sve dok ne padnu nazad,
blijede, u sjenu noci:
tako padoh i ja sam negdje,
iz ludila moga za istinom,
iz bezumnih mojih ceznji za velikim danom,
umoran od dana, bolan od svijetla,
- padoh dolje, u suton, u sjenku,
istinom Jednom
spaljen i zedan nje
- secas li se jos, sjecas, plameno srce,
kako si nekad zedno bilo? -
Bas ja izgnan da budem
od svake istine!
Luda sam i nista drugo!
PJESNIK jedino!
???
Neces jos dugo biti zedno, plameno srce!
Obecanje je u zraku, sapucu mi ga nepoznata usta:
- velika svezini dolazi …
U podne je moje sunce peklo nada mnom:
pozdravljam vas sto dolazite,
vi – iznenadni vjetrovi,
vi – svjezi duhovi popodneva!
Nailazi zrak tudj i cist.
Ne merka li me,
zavodnicki,
preteci pogled noci?
Ostani jako, srce moje neustrasivo!
I ne pitaj: zasto?