“Ako ide polagano, covjek se izvrgava suncanici. No, ako ide prebrzo, covjek se uznoji i u crkvi ga zahvati vrucica.” Imala je pravo. Nije bilo drugog izlaza.
Cesto sam tada mislio, kad bi me netko prisilio da zivim u kakvom deblu suhoga stabla, bez ikakva druga zanimanja osim da gledam povrsinu neba nad svojom glavom, da bih se malo-pomalo na to priucio. Ocekivao bih let ptica ili susret oblaka kao sto sam ovdje ocekivao cudnovate kravate svoga advokata i kao sto sam, na drugom svijetu, strpljivo cekao do subote da privijem na se Marijino telo. A ako dobro promislim, ja nisam bio u suhom deblu. Bilo je i nesretnijih od mene. To je uostalom, bila ideja moje majke, i ona je cesto ponavljala da se covjek napokon na sve nauci.
Нема коментара:
Постави коментар