Kahlil Gibran

“…Oslusni, srce moje, i poslusaj sta govorim:

Dusa mi bjese mocno stablo cije korijenje seze u dubine

zemlje, a grane mu se izvijaju prema beskraju.

Dusa mi procvjeta u proljece, plodove dade u ljeto, a

kada jesen dodje sakupih plodove u srebrne posude i stavih

ih na raskrsnicu. Prolaznici su ih uzimali, jeli i svojim putem

nastavljali.

Kada jesen minu, kada se njeni kliktaji u plac i jadikovku

pretvorise, u posudama vidjeh samo jedan plod koji ljudi

meni ostavise. Ja ga uzeh i vidjeh da je nesnosljivo gorak,

kiseo kao zeleno grozdje, te rekoh svojoj dusi:

Tesko meni. Ljudima sam u usta stavio prokletstvo i u

utrobe neprijateljstvo. Sta si, duso, ucinila sa slascu koju si

korijenjem sisala iz dubine zemlje, sta si ucinila sa mirisom

koji su tvoje grane upijale iz sunceve svjetlosti?

Potom iscupah mocno stablo svoje duse.

Iscupah ga zajedno sa korijenom iz zemlje iz koje je raslo

i iz koje se hranilo. Iscupah ga iz proslosti i oduzeh mu

sjecanje na hiljadu proljeca i hiljadu jeseni. Zatim posadih

stablo svoje duse na drugo mjesto.

Zasadih ga u polje daleko od staza vremena. I bdio sam

nad njim govoreci: Bdijenje nas priblizava zvijezdama.

Zalijevao sam ga krvlju i suzama govoreci: U krvi ima mirisa i

u suzama slasti.

A kada dodje proljece, moja dusa ponovo procvjeta i u

ljeto plodove dade. Ujesen sakupih zrele plodove u zlatne

posude i stavih ih na raskrsnicu. Ljudi su prolazili, sami ili u

grupama, ali niko ne pruzi ruku da uzme iz mojih posuda.

Uzeh i pojedoh jedan plod te osjetih da je sladak poput

meda, ukusan kao rajsko vrelo, prijatan kao vavilonsko

vino, mirisan kao dah jasmina. Tada uskliknuh:

Ljudi ne zele da kusaju blagoslov, niti istinu, jer blagoslov

je plod suza , a istina je plod krvi!

Zatim sjedoh u sjenku stabla svoje osamljene duse, u

polju daleko od staza vremena.

Cuti, srce moje, do jutra.

Cuti, jer se zrak zasitio odvratnim mirisima

i tvoj dah nece da kusa”